Namjere varaždinske financijske grupe Fine da dođe do 25 posto udjela u koprivničkoj Podravci otkrila je sve javne frustracije, politikantske igre, nepoznavanje podjele vlasničkih uloga i nedovoljnu upućenost u ulogu i važnost domaćega kapitala u odnosu na strani.
Na osnovi činjenice da je više od 70 posto dionica Podravke potencijalno slobodno za trgovanje na burzi i da u strukturi vlasništva ima mnogo malih investitora proizlazi logično zanimanje javnosti. Tu nema mjesta prigovorima o medijskom kopanju po svakoj važnoj informaciji. Ali kad se legitimna namjera financijske grupacije iz Varaždina počne prikazivati kao neka velika, neprincipijelna i opasna rabota, zaista se postavlja pitanje kako je moguće da se i 15 godina nakon povratka burze u Hrvatsku i gotovo dva desetljeća od povratka dioničarstva toliko brka lončiće.
Zašto bi bilo loše da Fima s 25 posto i država (putem zatvorenih investicijskih fondova?) s 26 posto vlasništva u nekom razdoblju zaštite Podravku od neprijateljskog preuzimanja? Još bi bilo bolje da je prošla prošlogodišnja ideja o radničko-menadžerskom dioničarstvu, jer upravo je Podravka tvrtka kojoj je trebalo pružiti priliku da svoju korporativnu kulturu, koja se temelji na snažnom osjećaju vlasništva zaposlenika nad kompanijom, provjeri u poslovnoj i razvojnoj politici.
Nevjerojatno je u kojoj mjeri u Hrvatskoj nema svijesti o tome da bi domaći vlasnik, uz ostale neizmijenjene uvjete, uvijek trebao biti više dobrodošao od stranog. To ne znači da stranci ne bi smjeli ulaziti u vlasništvo tvrtki nastalih u Hrvatskoj, ali znači da domaći igrači uvijek moraju imati bar korak prednosti na domaćem terenu.