Darko Špiljarić, vlasnik tvrtke Inkea

Arhitekt Darko Špiljarić u svoju je poslovnu avanturu krenuo nekako upravo u osvit poduzetništva u Hrvatskoj, točnije 1990. Od male tvrtke s tek nekoliko zaposlenika, njegova je Inkea prešla dalek put da bi danas u svojim referencijama imala opremanje moderno dizajniranim, ergonomskim, uredskim namještajem, i djelomičnim i potpunim, tvrtki i institucija poput BauMaxa, Croatia osiguranja, Ericsson NT-a, HEP-a, HRT-a, HT-a, a suradnja s Inom uspješno traje već godinama. Sve do kraja desetih tvrtka je uglavnom vršila poslove opremanja i uređivanja, odnosno osmišljavanja poslovnih prostora i tvrtki, od projekta do posve obavljenog posla. Razvoj ukupnoga hrvatskog tržišta i nabavnih lanaca omogućio je negdje 1999. daljnji iskorak u smislu pokretanja vlastite proizvodnje.

Pogon vrijedan oko milijun eura, smješten pokraj Ivanić Grada, u općini Kloštar Ivanić, razvijan je tijekom nekoliko godina da bi 2003. bila otvorena proizvodna hala površine 900 četvornih metara. Dotad se Inkea uglavnom oslanjala na kooperante proizvodeći u iznajmljenim prostoreima. Trenutačno zapošljava 28 radnika, ostvaruje godišnji prihod od gotovo dva milijuna eura, a Špiljarić objašnjava da je tvrtka u pozitivi od prvog dana te da nikada nije imala financijskih problema.

Tvrtka je nedavno potpisala ugovor s Ericssonom NT-om kojim je zamijenila dosadašnji uvoz uredskog namještaja iz Švedske, zadovoljavajući natječaju iznimno zahtjevne uvjete dotične tvrtke. Kao svoju stratešku orijentaciju u Inkei navode daljnji razvoj inovativnog dizajna, kako za sebe tako i za druge tvrtke. Darko Špiljarić vrlo strastveno shvaća svoj posao i objašnjava kako je razlog uspješnosti njegove tvrtke činjenica da Inkea ima vlastiti brend i vlada ukupnim proizvodnim procesom, od kreacije i dizajna do same realizacije u svojem pogonu. Svoju priliku na domaćem tržištu vidi kroz primjenu nedavno donesenog Pravilnika o sigurnosti i zaštiti zdravlja pri radu s računalom koji obvezuje tvrtke da osiguraju radnicima koji rade više od četiri sata na računalu propisani ergonomski uređaj.

S druge pak strane žali se na loše stanje u praksi koje naziva nezadovoljavajućim te na činjenicu da je primjena pravilnika tek na početku. Pritom navodi Zakon o nabavi kao izvor svih zala, odnosno činjenicu da prije svega državne institucije, nažalost, i mnoge privatne tvrtke, jednostavno traže najjeftinijeg ponuđača ne obazirajući se na činjenicu da im zaposlenici trebaju raditi na kvalitetnom namještaju, koji naravno, ne može baš biti jako jeftin. Na to se nadovezuje često krajinja nestručnost ljudi zaduženih za odabir dobavljača, bez stručne niti neke druge kvalifikacije za informirano nalaženje najboljega i najkvalitetnijega dobavljača, dok u Ericssonu NT-u, primjerice, postoji interdisciplinarna komisija s tim zadatkom.

Tržište opisuje kao razvojno, odnosno kao mjesto na kojem se pojavljuje sve više tvrtki, od kojih neke otežavaju posao njemu i sličnim proizvođačima visokokvalitetnoga, ergonomskoga uredskog namještaja jer rade jeftino i nekvalitetno. Tome dodaje i rak-ranu hrvatskih gospodarskih prilika – sivu ekonomiju, točnije, proizvodnju koja izbjegava plaćanja caru carevog.

Iako hvali recentne pomake koje ostvaruje Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva kroz poticaje, stvaranje obuhvatne strategije i općenito ozbiljnijeg pristupa drvnom sektoru, napominje da njihovih 41 milijun kuna poticaja, u usporedbi s iznosima koji se bacaju u rupu bez dna zvanu brodogradnja, ipak nije još niti blizu optimumu.

Daljnja je boljka u njegovoj branši još jedna hrvatska klasika – uvozna orijentacija koja spušta cijene domaćim, kvalitetnim proizvođačima i dalje se profilira kroz relativno ignorantski stav velikih lanaca poput Kike, primjerice, u kojima gotovo uopće, ili uopće nema hrvatskog namještaja. Špiljarić kaže da postoje neke zamisl o osnivanju domaćih maloprodaje koja bi favorizirala hrvatski dizajn i namještaj. Žalosno je, napominje, da neka istraživanja pokazuju najviši stupanj povjerenja u Lesninu, dakle uvoz, a da ljudi praktički i ne znaju za postojanje domaćih tvrtki koje jednako kvalitetno, ako ne i kvalitetnije izrađuju namještaj i koje joj dizajnom uspješno konkuriraju.

Špiljarić kao možda i najvažniji cilj, svoj ali i kompletna industrija namještaja u Hrvatskoj, navodi potrebu dizanja svijesti domaći javnosti o postojanju kvalitetnoga hrvatskoga dizajna. Ugovor s Ericssonom Nikolom Teslom zasigurno zaslužuje pomije promatranje, s obzirom na to da je na njemu jedna hrvatska tvrtka ‘izgurala’ daleko poznatije i jače dobavljače renomiranoga skandinavskoga dizajna, zadovoljivši iznimno visoke interne standarde te tvrtke na korporacijskoj razini. Nedavno je, naime, Ericsson izdao i novi, još zahtjevniji standard, koji Inkea može bez problema servisirati.

Suradnja je još jedna bitna komponenta prema Špiljariću, i na tom planu Inkea ostvaruje neke korake, a Špiljarić se o mnogim hrvatskim tvrtkama pozitivno izražava te misli da se moraju držati zajedno, a ne tući se za kosti dok ih uvoz sve zajedno uništava. Famoznog i često spominjana klasteraizacija mogla bi biti upravo lijek potreban hrvatskoj industriji namještaja. U tom je smislu Inkea počela, baš ove godine, suradnju sa slavonskom tvrtkom Spin Valis, ponudivši svoj dizajn tom proizvođaču namještaja, Croset, koji je uspješno predstavljen na sajmu IMM u Kölnu ovog siječnja i koji je pobudio veliko zanimanje.

Postoje i prekogranične suradnje, točnije s njemačkom tvrtkom Topstar koja je tražila partnera za izradu stolaca za aktivno sjedenje, kako ih nazivaju. Kao što samo ime govori, riječ je o stolcima zamišljenima tako da vas drže aktivnim kroz dulje razdoblje rada, odnosno koji omogućuju različite udobne položaje i rad različitih skupina mišića umjesto da se ukočite poput leša. U budućnosti, Inkea nema namjeru spuštati svoju kvalitetu i cijenu. Ulazak na šire tržište je ne zanima.

Špiljarić drži da se mnoge hrvatske tvrtke, ne samo u njegovoj branši, previše oslanjaju na izvoz i orijentaciju prema njemu. Objašnjava da treba stvoriti jak hrvatski brend i etablirati se kao relevantna marka najprije na domaćem tržištu, na kojemu Inkea i ostvaruje najveći dio svoje prodaje, dok na izvoz otpada znatno manji dio kolača. Ipak, i tom se segmentu namjerava uskoro više posvetiti. Na taj su način zamišljeni i njegovi planovi za bližu budućnost. Premalen kapacitet, djelomično i razlog slabijeg izvoza, širit će se unutar naredne tri godine čije bitne sastojke u Inke sažimaju ovako: jačanje brenda kroz promociju nagrađivanih uradaka te razvoj novih proizvodnih programa za urede, dnevne boravke i hotele; tehnološka modernizacija i povećanje proizvodnih kapaciteta. Sve zajedno tvrtku će stajati oko 15 milijuna kuna.