Pet pravila za optimalno učenje

Tijekom učenja radimo četiri ključna koraka. Nijedan se ne može posve izostaviti, ciklus se može ubrzati i znanje bolje sistematizirati, ali motivacija za učenje je ipak presudna.

Prije trideset godina ljudi su svladavali jednu novu vještinu na godinu, a danas pak svladavamo i do dvije na dan. U suvremenom svijetu brzih i žestokih promjena mogu opstati i uspjeti samo oni koji neprestano uče i usvajaju novo znanje. U glavi je najjači stroj za učenje neograničena kapaciteta. Naš je mozak složen, moćan, beskonačno variabilan i zadivljujući. Nikad ne prestaje raditi i neprestano traga za znanjem. Prihvaćanje novih informacija jedan je od glavnih preduvjeta da moždane stanice uopće prežive i ostanu aktivne. U suprotnom zakržljaju, čak počnu i odumirati.

Za razliku od računala, čija je memorija u konačnici ograničena i može se nadograđivati, kapacitet našeg mozga nikad se ne iskoristi. Što više učite i pamtite, učit ćete lakše i pamtiti bolje.

Vrlo malo znamo o tome kako mozak radi – posljedica je premalo iskorištavanje golemog potencijala uma i pamćenja. Danas upotrebljavamo ne više od jedan posto mozga, koji, pokazuju današnja istraživanja, ima beskonačan potencijal.

Rijetki su oni koji su tijekom formalnog obrazovanja imali priliku naučiti kako funkcionira pamćenje, kako upotrebljavati tehnike pamćenja, kakva je priroda koncentracije, razmišljanja, motivacije i kreativnosti. Većina nas namučila se tijekom školovanja gomilajući informacije i znanje da bi dobila ocjene koje vode prema maturi, diplomu, magisteriju, doktoratu, stavimo li vježbati, sa svakim smo novim pokušajem bliže automatizmu u vožnji. Iako ova faza zahtijeva neobično mnogo truda i koncentracije, donosi i veliko zadovoljstvo.

U ovoj fazi učenja nesvjesno smo nekompetentni, ne znamo što ne znamo, tj. što sve trebamo naučiti. Gledajući vještog vozača, nevozač nerijetko pomisli: ‘Vožnja automobila vrlo je jednostavna. Ja bih to mogao/mogla bez ikakvih problema.’

U ovoj fazi počinje učenje. Postajemo svjesni da nešto radimo loše ili da ne znamo kako to točno raditi. Ta faza mnoge frustrira pa često odustanu. Upisemo autoškolu. Nakon teorije o prometu, znakovima i ostalom odlazimo na prvi sat s instruktorom koji nam daje prve upute o vožnji. Pred nama se tada otvara cijeli novi svijet neznanja: paljenje automobila, mijenjanje brzina, retrovizori, kočnica, znakovi, skretanje, drugi automobili… Hvata nas panika zbog količine svega što moramo naučiti i svladati.

Sada znamo kako se nešto ispravno radi, ali treba nam mnogo koncentracije da bismo bili uspješni. Upornim radom i vježbom postajemo sve bliži stjecanju znanja i svladavanju vještina. Postajemo vještiji sa svakim novim pokušajem. Vozimo, pratimo promet, mijenjamo brzine, palimo ‘žigavce’, mijenjamo trakove, kočimo…

Čestom primjenom i vježbom dolazimo do razine nesvjesne kompetencije, kad se cijeli proces čini prirodnim, jednostavnim i ne zahtijeva toliko koncentracije. Upornom vježbom i praksom tijekom određenog razdoblja naši se mišići, fizički i ‘mentalni’, usklade s motorom pa vožnja postaje automatizirani proces. Vozimo bez razmišljanja, slušamo radio, pjevamo, razgovaramo sa suvozačem…

Da bismo maksimalno iskoristili vrijeme za učenje, treba se pravilno pripremiti. Odredite i ograničite vrijeme koje ćete posvetiti učenju. Na primjer, ‘učim sutra od 17 do 20 h’. To je važan trenutak u učenju. Što prije znamo da ćemo u određeno vrijeme početi učiti, to će prije naš mozak početi sortirati znanje koje imamo o određenoj temi da bi se što bolje pripremio za učenje. Osim toga tako ćemo zadovoljiti i sve potrebne tehničke preduvjetne za učenje da bismo uistinu bili produktivni: prikupiti literaturu, odrediti broj stranica ili lekcija koje ćemo naučiti, prostor za rad…

Znanstveno je dokazano da je bolje učiti u intervalima nego ‘u komadu’, tj. bez prestanka. Najbolje se uči u intervalima od 45 do 50 minuta. Nakon tog vremena, bez obzira na to imate li osjećaj da ste tek tada pohvatili koncept ili počeli shvaćati to što učite, najpametnije je napraviti kratku stanku od pet do 10 minuta i promijeniti aktivnost: otići po čašu vode, protegnuti noge, zaliti cvijeće, skuhati čaj i sl. i zatim se vratiti učenju. Stanje su neizmjerno važne za učinkovito učenje jer omogućavaju mozgu da integrira stečeno znanje, posloži ga i poveže s onim što već zna.

U bilješke treba uključiti boje, slike, asocijacije, prostor, maštu, globalni pristup. Idealna je tehnika za to danas već vrlo popularna mentalna mapa koju njezin tvorac Tony Buzan naziva ‘švicarskim nožem za mozak’. Ona ne samo da povezuje obje strane mozga nego olakšava učenje, ponavljanje, organiziranje misli i prezentiranje sadržaja koji učimo. Zabavno ju je i lako izraditi i jednako je prihvaćaju odrasli i djeca. Učinkovito je sredstvo za učenje, a ključna joj je prednost to što preslikava prirodne procese rada mozga i svake moždane stanice.

Većina će nas bez ponavljanja već nakon 24 sata zaboraviti 80 posto sadržaja koji je toliko dobro svladala u jedan sat. Da bismo to spriječili, treba ga organizirano i pravodobno ponavljati. Prvi ga put treba ponoviti 24 sata nakon učenja, što ne mora trajati dulje od pet minuta. Drugo ponavljanje slijedi dva do tri dana nakon učenja; sljedeće nakon tjedan dana, zatim nakon 30 dana i konačno nakon četiri do šest mjeseci. Tek tada možemo reći da smo trajno memorirali novo znanje.

Mnogo je tehnika pamćenja, primjerice asocijacije, vizualizacija, akronimi, ali i dalje preporučujem mentalnu mapu. S njom ne možete pogriješiti, idealna je i za ponavljanje. Ostale tehnike mogu vam više ili manje odgovarati, no mapa koja prati prirodne mentalne procese odgovara svima jer je mentalna slika svega što ste učili, stoga se i letišćim pogledom na nju možete prisjetiti svih sadržaja utkanih u njezinu strukturu. Znamo i da možak može pohranjivati gotovo neograničen broj slika, pa vas ne treba zabrinjavati da će vam se taj sadržaj pobrati s drugim mapiranim sadržajem.