U filmu Dan poslije sutra znanstvenik kojega glumi Dennis Quaid upozorava predstavnike vlasti i korporacija da će kao posljedica globalnog zatopljenja Zemlju zateći novo ledeno doba. Jedan mu pritom uskoči u rečenicu i veli kako ne može očekivati od kompanija da izdvoje stotine milijardi dolara zato jer jedan Amerikanac pretpostavlja da Zemlju čeka kataklizma. Quaid mudro odgovara da će kasnije biti prekasno. I zbilja, u kasnijim minutama filma zemlja je najblže rečeno u banani.
Producenti su u taj holivudski blockbuster utukli milijune dolara, a uloženo im je vraćeno zato jer je gledatelje zaintrigirala vječna tema kataklizme koja je svijet zatekla zbog ljudskog zanemaranja fenomena globalnog zatopljenja. Sve je to O.K., ali nije li malo licemjerno što se u filmu zaboravljalo napomenuti da je Amerika kao jedan od vodećih svjetskih zagadivača odbila potpisati Ugovor iz Kyoto kojim bi se obvezala na smanjenje emisije ugljičnog dioksida. Zapravo, danas je toliko primjera kod kojih bi se mogla staviti pod upitnik primjena bilo koje od odrednica DOP-a. Sva sreća da je tome tako, jer interesne skupine sve češće provaljuju redove takozvanih ‘greenwashera’ kojima je ulaganje u jedan dio društvene odgovornosti način prikrivanja neodgovornog ponašanja u drugom. No, osim tih zamaskiranih kompanija ili institucija u svijetu se debatira o novim tržišnim nišama koje su se otvorile nakon što se mnogo potrošača izjasnilo da bi radije kupovali proizvode kompanija koje su etične. Primjerice, u Americi cvjeta biznis organske hrane za bebe i malu djecu. Kašice nose oznaku ekološke proizvodnje, a kompanije u oglasima ističu da je to najzdraviji izbor za mališane. Znači li to onda da su se do nedavno na tržištu prodavale kašice koje i nisu tako zdrave poput onih novih? Bez obzira na to koji je odgovor točan, u svijetu će biti sve manje prostora za licemjerje jer se oko kompanija skupila dovoljno velika kritična masa koja zahtijeva, ali i nagrađuje kompanije koje na njihove zahtjeve odgovore.
