Poseban prilog

Uлагаči vjeruju etičnima, a zarađuju na opasnima. Skandal u vezi s navodno ispuštenim amonijakom iz Karlovačke pivovare, zagađeni potok Smrđečac (krivnja se pripisuje Plivi), a i prijepori u vezi s tvornicom Rockwool u Istri nisu gotovo nimalo utjecali na cijene dionica tih kompanija. Drukčije bi bilo na inozemnim burzama.

Koji su kriteriji ulagačima najvažniji pri odabiru vrijednosnih papira u koje će ulagati? Je li bitna samo zdrava kompanija, pošten menadžment ili investitori traže nešto više? Postavlja se pitanje, a to su u posljednje vrijeme shvatili i ulagači, bavi li se kompanija čijim se dionicama trguje nekim društveno prihvatljivim poslom, ili je pak riječ o tvrtki koja svojim poslovanjem može na određeni način naškoditi potrošačima i okolišu. Najeklatnijiji primjeri društveno neprihvatljivih ulaganja jesu kompanije koje su ozbiljniji onečišćivači okoliša te kompanije koje proizvode robu koja može naškoditi potrošačima. Iako u svakoj industriji postoje stroge kontrole i pravila kojima se nastoji spriječiti ‘štetnost’ pojedinih kompanija, ipak postoje slučajevi, i kod nas i u svijetu, da kompanije svojim izravnim ili neizravnim djelovanjem prouzrokuju određenu štetu. Takvi incidenti u globaliziranom financijskom svijetu koji vapi za informacijama odražavaju se i na cijenu dionica, kao i na ugled kompanije koja ispadne iz kolosijeka društveno prihvatljivog ponašanja.

Budući da je hrvatsko tržište kapitala još u početnoj fazi, s obzirom na broj emisija kompanija, a pogotovo na investicijsku obrazovanost i svijest ulagača, domaćih je primjera još malo. Najsježniji incident koji pamti domaća investicijska javnost je skandal u vezi s navodno ispuštenim amonijakom iz Karlovačke pivovare, koji je prouzročio smrt jednog prolaznika (sudski proces još traje), zagađeni potok simptomatičnog imena Smrđečac (krivnja se pripisuje Plivi) te prijepori u vezi s tvornicom Rockwool u Istri, a od starijih slučajeva može se izdvojiti tragedija zbog koje je životom platilo desetak dijabetičara zbog neispravnosti aparata za dijalizu američkog Baxtera. Svi ti incidenti nisu se gotovo nimalo odrazili na cijenu dionice kompanije, bilo zbog toga što one ne kotiraju na domaćim burzama ili zbog premalog free floata (Pliva), te stoga malog utjecaja na cijenu vrijednosnog papira.

U suvremenom financijskom svijetu utjecaj društveno odgovornog ponašanja kompanija na cijenu njihovih dionica nije nimalo bezazlen. Bilo da je riječ o izbjegavanju dionica kompanija-onečišćivača, kompanija koje nemaju skrupula prema korištenju slabo plaćene radne snage ili čak korištenju dječjeg rada, ili o kompanijama koje prodaju potencijalno štetne proizvode (duhanska industrija), investitori nastoje voditi računa o tome u kakvu kompaniju ulažu. Jedan od razloga može biti strogo moralan, tj. može proizlaziti iz ulagačke politike koja ne dopušta ulaganje u tvrtke ‘lakog morala’, a drugi razlog proizlazi iz rizika samog poslovanja. Naime, za neke se kompanije može reći da su po samoj prirodi posla kojim se bave sklonije određenim potresima, incidentima ili sličnim događajima koji mogu negativno utjecati na cijenu dionice. To su ponajprije farmaceutske kompanije, koje uza sve moguće kontrole mogu svojim lijekovima naškoditi pacijentima, zatim tvrtke iz kemijske, naftne i prerađivačke industrije, iako potencijalne društveno-neodgovorne kompanije možemo naći gotovo svugdje. Najsježniji je primjer američki proizvođač igračaka Mattel, koji je zbog otkrića o škodljivosti proizvoda proizvedenih u tvornicama u Kini na neodgovarajući način povukao više od 18 milijuna igračaka.

Iako domaće tržište nije toliko senzibilizirano za takvu vrstu događaja niti investitori imaju većih zadrški kad je riječ o ulaganju u dionice kompanija, činjenica je da neke potencijalno rizične industrije mogu ulagačima donijeti veći profit, ali i prouzrokovati veći gubitak u slučaju kakvog incidenta. Stoga je sintagma o društveno odgovornom investiranju u suvremenoj dioničarskoj kulturi pojam prisutan već godinama i kojemu se posvećuje odgovarajuća pozornost u smislu sigurnosti investiranja.

Povijesni primjeri takva pristupa investiranju datiraju iz početaka bankarstva u srednjem vijeku, kada su neki crkveni redovi zahtijevali određena pravila poslovanja (pristojne kamate, zabrana lihvarjenja), u poslovanju islamskih financijskih institucija (koje zabranjuju kamatu kao takvu) te u počecima američkog financijskog tržišta. Kao i u svemu, Amerikanci se hvale da su upravo oni prvi upotrijebili pojam društveno odgovornog investiranja, i to 1758., kada su kvekeri u Philadelphiji zabranili svojim članovima sudjelovanje u poslovima koji podrazumijevaju kupnju ili prodaju ljudskih robova.

Moderna era društveno odgovornog investiranja počela je sedamdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u. Potaknuli su je najprije veliki mirovinski fondovi čiji su korisnici zahtijevali da svoja sredstva za mirovinu zasluže ulaganjem u kompanije koje se primjereno odnose prema okolišu i društvu u cijelosti. Danas je to tržište jedno od najperspektivnijih u investicijskoj industriji – 2003. godine vrijednost investicija u SRI fondove (SRI – social responsible investing, društveno odgovorno investiranje) u SAD-u i Europi iznosila je čak 2,15 milijardi dolara, što je 20-postotno povećanje u odnosu na početak tisućljeća. Također, osim fondova s posebnom ulagačkom politikom, koji iz svojih portfolija izuzimaju dionice kompanija za koje smatraju da nisu društveno odgovorne, u posljednje vrijeme primjećuje se veći angažman dioničara, koji se kroz posebne načine komunikacije s menadžmentom nastoje aktivno uključiti u poslovanje kompanija čiji su dioničari. Šalju se pisma upravama, objavljuju se oglasi u novinama kojima se poziva na odgovornije ponašanje, a ponogdje se nezadovoljstvo potenzima uprave izražava javnim prosvjedom.

Također, regulator u SAD-u obvezuje institucionalne investitore da javno obznane kako su glasovali na skupštinama društava u povodu zahtjeva malih, društveno odgovornih dioničara tvrtke. Jedan od načina kako ulagači mogu svoju svijest o tome što je moralno i pravedno prenijeti na javnost jesu i društveno odgovorni burzovni indeksi. Takvi indeksi u svome sastavu imaju tvrtke koje su dokazano društveno odgovorne, kao i tvrtke koje se na primjer način odnose prema okolišu. Društveno odgovorni indeksi nastoje kroz sofisticirane metode pronaći kompanije koje su najviše social-friendly, (The Calvert Group indeksi, KLD, FTSE400 Good Index, Dow Jones Sustainability Index, te Wilderhill Clean Energy Index), dok indeksi koji posvećuju pozornost okolišu nastoje kvantificirati stupanj oneštičenja koje tvrtka uzrokuje. Općenito, većina ekonomista nastoji indeksom izraziti veličinu štete te se tako kompanije mjere prema učinku na okoliš koji prouzrokuju svojim poslovanjem.

Hrvatska je još dosta daleko od sličnih standarda, kako zbog slabe svijesti ulagača o potencijalnim opasnostima ulaganja u određene industrije, tako i zbog nedovoljne moralnosti cijelog tržišta. SAD, koji je na europski kontinent prenio eru gramzivog kapitalizma, mogao bi poslužiti kao primjer i ulagačima i domaćim tvrtkama koje djeluju u potencijalno opasnim sektorima.