Najskuplji su hrvatski slikari s početka 20. stoljeća

Velike aukcijske kuće u svijetu poput Christiea i Sothebyja jamče pouzdanu kupnju, dok je kod nas malo aukcija. Tek ona Konture i odnedavno galerije Grubić. Najpouzdanije je umjetnine kupovati u provjerenim galerijama jer broj prevara i krivotvorina raste iz dana u dan.

Namjeravate kupiti umjetninu? K tomu imate dovoljno novca i cijena nije presudni faktor? Ništa lakše, jer vrijedna se djela nude posvuda, reći će laik, ali je li doista jednostavno nabaviti djelo vrijedno nekoliko desetaka tisuća eura? Ulaganje u umjetnine danas je profitabilan posao, cijene svakodnevno rastu, baš kao i kod ulaganja u nekretnine. Stoga ne čudi da je unatoč visokim cijenama velika potražnja za autorima kao što su Račić, Bukovac, Crnčić. No, konkretno, Račića nema na tržištu. Rijetki ga posjeduju u privatnoj kolekciji, a ti bi prodali sve prije njegovu sliku.

Račićev opus je sužen, malo je djela, a oni koji imaju njegovo ulje ili akvarel čuvaju ga kao oko u glavi. Na tržištu odavno nisam vidio autentičan Račićev rad. Slično je i s Kraljevićem. Od pripadnika münhenske škole eventualno su dostupni Becić i Herman i to kasnije faze – govori povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Damir Grubić, suvlasnik galerije Grubić.

Kako onda do jedne od slika naših proslavljenih umjetnika? Postoje li kod nas, u svijetu tako posjećivane, aukcije? Postoje, organizira ih aukcijska kuća Kontura, ali galeristi se slažu da su i tamo odlične slike rijetke. Tumače to činjenicom da vrijedne slike brzo cirkuliraju. Prodavač umjetnine želi čim prije dobiti novac. Interes je velik za važna imena i takve se slike prodaju potiho i relativno brzo.

Dok u svijetu poznate aukcijske kuće ubiru 20 posto od prvih 100 tisuća dolara, a svaka premašena svota povećava zaradu za još 12 posto, kod nas se još nisu nametnuli kao ključni distributer umjetnina na tržištu. Ne mogu prikupiti kvalitetna djela jer nemaju veliki kapital da otkupe sliku čim se pojavi. Na aukcije kuća Christie i Sotheby dolazi bogata klijentela iz svih dijelova svijeta, a svote koje se tamo vrte za naše su pojmove enormne. Na Sothebyjevoj aukciji, primjerice, prodana je Cezanneova Mrtva priroda s voćem i čupom s dumirom za 37 milijuna dolara, Irisi Vincenta van Gogha za 53,9, Rubensov Pokolj nevine dječice postigao je cijenu od 77, a Moulin de la Galette Augustea Renoira 78,1 milijun dolara. Jedan od brojnih portreta Dore Maar Pabla Picassa prodan je za 95 milijuna dolara.

Da se stvari kane maknuti s mrtve točke i kod nas ukazuje nastojanje galerije Grubić.

Kao galerija smo pokrenuli aukcije koje će se događati jednom do dva puta na godinu. Istovremeno, nastavljamo prodavati umjetnine i na dosadašnji način – kaže prof. Grubić.

Važno je istaknuti da je mala vjerovatnost da će kupac biti prevaren ako umjetnine kupuje u galeriji, jer je riječ o legalnoj prodaji, iako ni tu mogućnost ne treba isključiti. MUP na svojoj internetskoj stranici upozorava na problem pojedinih stručnih osoba, povjesničara umjetnosti koji koristeći svoj položaj u institucijama na obrascima galerije ili muzeja izrađuju certifikate o vjerodostojnosti, nerijetko i bez da su vidjeli umjetninu. Bilo je slučajeva prevare kupaca koji su novac izdvojili upravo zato što su vjerovali ugledu muzeja, galerije i certifikatu. No, MUP jednako tako ističe i pozitivne primjere – galeriste kao istinske ljubitelje umjetnosti koji izdaju certifikate prema standardima najpoznatijih svjetskih galerija.

Galeristi jedini mogu pomoći u kupnji rijetkih i originalnih djela jer znaju gdje će ih tražiti. Svaka slika mora biti registrirana, a time se zna i tko je vlasnik. Galerist ga nazove i ako postoji zanimanje za prodaju, budući kupac odlazi k njima doma razgledati umjetninu za koju je zainteresiran. Iako galeristi mogu pomoći i pri dogovaranju cijene, dosta se ljudi odlučuje na kupnju putem interneta, malih oglasa i slično, a to je zato pravo crno tržište. Pri takvoj je kupnji najveća mogućnost prijevare. Riječ je o tržištu koje promovira krivotvorine i lažne vrijednosti. Bez straha se bave dilanjem umjetnina jer im nitko ne može staviti soli na rep. Sve su sigurniji u sebe, krivotvorine im prolaze i to bez kazni ili posljedica.

Statistički podaci neumoljivo govore o stupnju u kojem je ta problematika prisutna u RH. Podaci kojima raspolaze MUP pokazuju da je u razdoblju od 1991. do 2005. godine zabilježeno 1916 različitih kaznenih djela (krađe, oštećenja, nedopuštenog izvoza spomenika kulture, krivotvorenja, krijumčarenja itd.), u kojima je oko 4.800 različitih umjetnina bilo predmet kaznenog djela. Najčešće otuđivani predmeti upravo su umjetničke slike (80 posto), a na udaru provalnika su uglavnom privatni stanovi i obiteljske kuće.

Iako je teško postaviti normative, prosuditi zašto je jedno djelo možda i od istog autora skuplje od drugog, cijene su za hrvatski standard goleme. Radovi slikara koji su djelovali između dva rata i kasnije (50-ih i 60-ih godina) procijenjeni su na nekoliko desetaka tisuća eura. Kad govorim o njima, najtraženije je stvaralačko razdoblje iz 20-ih i 30-ih godina. Primjerice, realna cijena Becićevog djela 30-ih godina i to ne iznimno visokog dometa je 20-ak tisuća eura. Ako govorimo o Medovićevom opusu, najtraženiji su vrijesovi. Cijena vrijesova dimenzije 50×70 može biti i 50, 60 tisuća eura.

Mogu li sjajni živući umjetnici kao što su primjerice Lapuh i Kipke i pomisliti na takve zarade?

Ne, jer ih neće dobiti. To je zakon tržišta. Naši će umjetnici teško dobiti zadovoljštinu da šira javnost zna za njih, jer nema stalne prezentacije. Pripadnici intelektualnih krugova, onih koji zanima umjetnost, znaju za mlada imena, ali ne mogu reći da postoji moda, potražnja za jednim umjetnikom – pojašnjava Grubić.

U borbi protiv crnog tržišta osnovana je jedinstvena nacionalna baza podataka koja pruža uvid u umjetnine koje su bile (ili još uvijek jesu) predmet kaznenih djela. Dakako, nijedna ugledna galerija ne želi u svojoj ponudi imati ukrađenu sliku, niti djelo koje potražuje policija ili Interpol, stoga im je ta baza podataka od velike pomoći. Cilj nacionalne baze je pomoć institucijama i privatnim posjednicima umjetničkih djela da iz svojih kolekcija odstrane predmete za kojima se traga.