Roland se vratio nakon četiri godine posta od većih hitova i podsjetio nas da nije još spreman objesiti kopake. 10 000 p. Kr. klasičan je ‘emerihovski’ film, mješavina Bruckheimera i Mel Gibsona, s tom razlikom da ta dvojica još uvijek imaju iluzije da rade ozbiljne filmove. Roland se time nikada nije previše opterećivao, s njim znate što vas čeka. Megalomanija, skupoća, brzina, dinamika, spektakl, ljubav, junastvo – sve što inače nemate u svom životu.
Ovaj put se odvija na pretpovijest, ali ne možete očekivati majmunolike ljude, jer kako smo naučili i sada ponovili, Emmerich se ne opterećuje povijesnim činjenicama, ili točnije, činjenicama kao takvima. Stoviše, njegovi pretpovijesni ljudi prilično su modernih shvaćanja i navika tako da bi danas vjerojatno bili glasaći liberala ili ljevice.
Gluposti i nelogičnosti ima poprilično, spomenimo samo neke. Naši junaci Evolet i D’Leh govore izvrstan engleski, kao i jedno crnčko pleme (ali to je O.K. jer kažu da su morali naučiti njihov jezik prije), dok zločesti tipovi, egipatski plaćenici što li, govore nekim tamo jezikom, nešto kao u Gibsonovom Apocalypstu.
Iznimno su dobri planinari i pjevači pa tako prolaže snijegom okovane planine, džunglu i afričku pustinju bez nekih većih napora i u kratkom roku. Naravno, teško je negdje na zemlji naći takve krajolike nagurane jedan do drugog, što je i Emmerich shvatio pa je morao snimati od Novog Zelanda do Afrike.
Kako bi se povećao budžet za vizualne slike, uštedeno je na glumcima tako da imate debi tante, vjerojatno jednokratne, u svim ulogama. Kolektiv redateljski odradeno, bez većih vratolomija, film je priča o plemenu lovaca mamuta na njihovom putu od planinske izbe do egipatskih piramida.
Ipak, za razliku od prijašnjih ostvarenja, Emmerich je znatno dosadniji i razvučeniji na dijelovima. Zabaviti se i brzo zaboraviti, nešto kao i prvo seksualno iskustvo.
