Home / Biznis i politika / George Bush u Hrvatskoj između BiH i Europske unije

George Bush u Hrvatskoj između BiH i Europske unije

Vjerujem da je posjet Zagrebu ipak doprinos hrvatskoj sigurnosti i vrlo pozitivan signal za EU nakon niza obeshrabrujućih signala za NATO, SAD odlučio s tim suočiti nakon višegodišnjeg zanemarivanja problema.

Pribojavam se života u Zagrebu početkom travnja, kada se u izvedbi spoje zahtjevi osiguranja američkog predsjednika s hrvatskim običajem da uvijek damo više od traženog. Nisam sigurna da se George Bushu neće potkrasti pogreška slična onoj kada je, spustivši se u Sloveniju, pozdravio građane Slovačke. Nije mi drago kad čujem da bi se u netaknutoj prirodi uvale Doli trebala graditi NATO-ova baza, drago mi je čuti demanti takvih nakana. Ne mislim da je svojom politikom i ratovima učinio svijet sigurnijim. Unatoč svemu tome, baš mi je drago što dolazi, makar i na kraju mandata. Ne kao zemljopisni značaj, ne kao George Bush – već kao predsjednik Amerike. I vjerujem da je njegov posjet (sa spavanjem), dugoročno, ipak doprinos hrvatskoj sigurnosti i vrlo pozitivan signal za brže priključenje EU nakon niza obeshrabrujućih signala prošlih mjeseci.

Prije svega, simboličan je trenutak posjeta: nakon summita NATO-a u Bukureštu, sa (izvjesno) svježom pozivnicom u NATO za Hrvatsku, Albaniju i Makedoniju. Uz poštovanje drugim državama, društvo za ulazak nije baš elitno. Albanija je i dalje najsiromašnija europska država, Makedonija još uvijek ima problem temeljne državne stabilnosti i sigurnosti. Ali, Rumunjska i Bugarska, koje su i ekonomski i demokratski manje razvijene od Hrvatske, već su nekoliko godina i u NATO-u, i u EU. A tamo su zato što je SAD smatrao da je strateški vrlo bitno imati svoje baze na Crnome moru, Rusiji u susjedstvu. Ni Rumunjska ni Bugarska nisu se baš preporodile ulaskom u zapadne saveze, kapitalizam je nemilosrdan, osobito onaj izvozni, ali sjećanje na bivši sovjetski utjecaj još je manje lijepo. Američko forsiranje da Hrvatska, Makedonija i Albanija uđu u NATO također nije (samo) rezultat naših i njihovih reformi i lobiranja već iznad svega američke procjene da je to sigurnosno korisno za SAD. Loše je pritom što sigurnosna perspektiva u široj regiji nije dobra, kao što možemo iščitati iz vijesti s Kosova, iz BiH, potencijalno uskoro iz Sandžaka ili Makedonije. Dobro je što se, sudeći po forsiranju pozivnica za NATO, SAD odlučio s tim suočiti nakon višegodišnjeg zanemarivanja problema. Putin, doduše, nije sagradio baze u Srbiji niti je vjerojatno da će ih graditi. Ali je ojačao ruski utjecaj u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori ulaganjima u infrastrukturne projekte i kupnju nekretnina. Teroristička opasnost, na koju je SAD osobito osjetljiv, umnogostručila se od vremena kada su američki vojnici stigli u BiH. Tada su (uvezene) radikalne islamske grupe, koje iz svog djelovanja ne isključuju terorizam, djelovale tek na području središnje Bosne i sjeverne Hercegovine. Danas je broj njihovih sljedbenika umnogostručen i djeluju na cijelom području Federacije, osim u zapadnoj Hercegovini, ali i u Sandžaku, na Kosovu, u Makedoniji…

I tu se negdje krije razlog zbog kojeg bi se George Bush koji ima problema s razlikovanjem Slovenije i Slovačke ipak mogao zanimati za selo Doli između Stona i Slanog. To je onaj put kojim su se ujesen 1991. na more spustili četnici iz Ljubinjana, selo spalili, stanovništvo protjerali i presjekli južnu Dalmaciju. Istim je putem, samo preko Mostara i Stolca, na kartama koje je producirala al-Qa’ida, ucrtan izlaz islamske države u BiH na more. Jamačno su Bushevim savjetnicima karte poznate. A iznad uvale, u još nedirnutoj prirodi ima prostora i za aerodrom. Ne mislim, dakako, da bi Bushu trebalo dati zeleno svjetlo za gradnju baze u Dolima. Ne samo zbog prirode već i zato što se time problem ne rješava, već se izolira. Voljela bih da se američkog predsjednika uputi na veću američku prisutnost, ne nužno vojnu, u BiH tamo gdje se problem generira, na potporu o(p)stanku Hrvata u BiH, što je ključ za zaustavljanje daljnje radikalizacije. Možda je to pretjerano očekivati od hrvatskih sugovornika. Ali barem suočavanje s činjenicom da naše susjedstvo više nije ono iz starih vijeva o Muji i Hasi bilo bi napredak kod velikog dijela hrvatskih političara. Članstvo u NATO-u i Bush u Zagrebu neće riješiti sigurnosne probleme našeg susjedstva, ali će smanjiti opasnost od njihova prelijevanja preko granice i biti preporuka za članstvo u EU.