Dobro pripremljen selekcijski intervju i uvažavanje svih odgovora, bilo verbalnih bilo neverbalnih, najbolji je način da poslodavac ne požali zbog dana kad je u svoju tvrtku doveo novog čovjeka.
Gotovo svaki dan uređe jedne kanadske telekomunikacijske kompanije pohodili su brojni mladi ljudi zainteresirani za posao. Posebno je tražen bio odjel u kojem je tim kreativaca radio na osmišljavanju novih kampanja, slogani i živopisnih oglasa.
Tako se jednog jutra do kreativnog odjela uputio i mladić koji je sa sobom nosio najobičniji crveni stolac. Prvog čovjeka kojeg je tamo zatekao pritom je zamolio da ga odvede do ureda direktora. Čovjek mu je odgovorio da se, ako je tu radi apliciranja za posao, treba obratiti uredu za ljudske potencijale.
- Fučkaš odjel za ljudske potencijale. Meni treba direktor. Kažite mu da ga trebam samo na pet minuta – kazao je mladić i zasjeo na svoj crveni stolac.
Pola sata kasnije iz ureda je izašao direktor i upitao čudaka što hoće.
- Želim raditi za vas. Ponio sam stolac sa sobom. Možete ga slobodno zadržati, jer me nikad nećete vidjeti da sjedin na njemu ako me zaposlite. Na stolcu je nalijepljen moj broj telefona. Nazovite me – kazao je mladić i izjudio van.
Direktor je promišljao nekoliko dana, nazvao ga i dobio jednog od najboljih djelatnika u kreativnom odjelu.
Dobra je vijest što ti slučajevi govore više o kandidatu nego bilo koji formalni razgovor. Loša je vijest što su to rijetki slučajevi, ali i što ‘upale’ kod vrlo malo poslodavaca. Naime, obično poslodavac ili osoba u tvrtki zadužena za regrutiranje nove radne snage mora zajedno s kandidatima proći unaprijed definirane faze i to sve kako bi bio siguran da je odabrao najboljeg od onih koji su mu stajali na raspolaganju. Kako to obično i biva, najvažnija je posljednja faza u kojoj se, oči u oči, gledaju onaj koji traži posao i onaj koji bira sretnika koji će dobiti posao.