Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Danas se, u pravilu, više ne legitimiraju korisnici kartica, ali to znači i da karticu onaj tko vam je ukrade može upotrebljavati sve dok je ne blokirate. S nevjerojatnim graniči podatak da je sve više transakcija u kojima se ne traži ni potpis potrošača.

O no što je u razvijenim državama već dugo standard – bezgotovinsko plaćanje različitim karticama ili tzv. plastičnim novcem – nevjerojatno je brzo prihvaćeno i kod nas. Međutim, ipak je nužno jasno upozoriti na prava i obveze svih onih koji imaju karticu, jer u tome vreba mnogo različitih zamki.

Kartice se u osnovi dijele na one koje se mogu rabiti samo u do iznosa položenog na računu i na one koje takav iznos uopće ne zahtijevaju (debitne i kreditne). U sklopu te podjele ima i kombinacija koje ovise o pojedinom kartičaru. Vrlo je važno u općim uvjetima poslovanja (sastavni su dio ugovora, a često su napisana vrlo sitnim slovima) pročitati što se događa u slučaju gubitka ili krađe kartice. Tri su mogućnosti: stranka može snositi svu štetu koju može potraživati od onoga tko se karticom neovlašteno koristi; stranka snosi samo određeni iznos štete do prijave krađe ili gubitka; stranka ne snosi nikakvu štetu, ali pod određenim uvjetima (npr. da prijavi kradu u vrlo kratkom roku i slično).

Standardno je ponašanje da se pri plaćanju karticom potpiše račun ili potvrda kartičara kojim odobrava potrošnju i jamči da će namiriti račun neovisno o tome hoće li se sam naplatiti. Potpis kupca znači dokaz kartičaru da je riječ o ‘pravom’ kupcu i da će bez teškoća u slučaju neplaćanja postići sudsku odluku u svoju korist (što još ne znači i da će se uspjeti naplatiti). Dok je količina prometa bila mnogo manja, na potrošačkim se mjestima uredno legitimiralo potrošača i nije dolazilo u obzir da se plaća tudom karticom. S povećanjem prometa legitimiranje je postalo gotovo iznimka i provodi se samo kad je nešto sumnjivo. U pravilu ga nema: to znači da će karticu onaj tko vam je ukrade bez teškoća upotrebljavati sve dok je ne blokirate.

S nevjerojatnim graniči podatak da je sve više transakcija u kojima se ne traži ni potpis potrošača (primjerice, već dulje pri plaćanju cestarine u RH). Očito je da nije riječ o samo volji radnika na naplati, nego o prouzročenju da se tako gubi manje negoli u slučaju usporavanja prometa.

I autor ovog teksta nedavno je imao jedno vrlo loše, gotovo nevjerojatno iskustvo kad je nakon točenja goriva i kupnje robe u trgovini prigodom plaćanja (ili neposredno prije toga) sustav ‘pao’. Potrošačko mjesto nije moglo stupiti u vezu s kartičarem i dobiti odobrenje od njega. Nakon što je stavljen obavijest da ne primaju kartice, svako točenje goriva moglo bi postati problem za onoga tko želi platiti na taj način, a pravilno je upozorenje. Međutim, što ako upozorenja nema, gorivo se natoči i potrošač nema gotovinu ili ako ne želi platiti njome, ne može provući karticu kroz POS aparat i na kraju, uopće ga se ne tiče preko koga trgovac ima vezu jer on s njime nema nikakav pravni odnos?! U toj se situaciji (na bilo kojem prodajnom mjestu) mogu ostaviti svi podaci (primjerice preslika osobne iskaznice, broj telefona, poslodavca i slično) i potpisom potvrditi kupnju robe.

Ako se u određenom roku taj račun ne plaća, uz pomoć navedenih podataka trgovac će pokrenuti postupak prisilne naplate i bez teškoća to postići. Ako je riječ o benzinskoj postaji ili bilo kojem drugom kamerama opremljenome mjestu (što je za benzinske postaje gotovo standard), mogućnost nastanka problema još je manja. Naravno, ako potrošač odbija dati podatke, treba ga prijaviti policiji.

U slučaju o kojemu govorimo dogodilo se obrnuto. Naime, radnik na postaji odbio je vratiti karticu tvrdeći da će je zadržati dok se račun ne podmiri. Na prijavu potrošača došla je policija i oduzela karticu, koja je zapravo bila ukradena, odnosno protupravno otuđena. Naravno, račun treba platiti, ali ako je prouzročena šteta (npr. zakašnjenje zbog čekanja policije i izrade zapisnika), potrošač ima pravo na njenu naknadu (koja je, sasvim sigurno, veća od računa od 500-tinjak kuna) i koja će se najprije zatražiti izvansudski (ali to nije zakonska obveza), a nakon toga i sudski. Da ne bi bilo zabune, ne dolazi u obzir nikakvo pravo zadržavanja (ius retentionis) iz čl. 72. i 73. Zakona o obveznim odnosima jer je riječ o onome što se ne smije pljeniti, a čak nije ni vlasništvo potrošača, nego kartičara.