Prema Kregarovom mišljenju, promijeniti treba pravila i odredbe postojećeg Zakona o sprečavanju sukoba interesa glede: kruga dužnosnika, zabranjenih djelovanja dužnosnika, deklariranja imovine i prihoda, detaljnije regulacije odredbi o darovima i postupku njihovog prijavljivanja. Dužnosnici osim plaće ne smiju, bez izuzetka, primati druge naknade osim honorara od znanstvene, nastavne i kulturne djelatnosti i prihoda od autorskih, patentnih i sličnih prava intelektualnog i industrijskog vlasništva. Potpuno zabraniti članstvo dužnosnika u trgovačkim društvima, upravnim i nadzornim odborima. Blind trust ugovore podvrgnuti provjeri povjerenstva. Povjerenstvo trebaju sačinjavati samo osobe koje nisu stranački, državni ili javni dužnosnici. Određivanja sankcija (što je osobito osjetljivo).
Luka u kojima se odlučilo o postojanju sukoba interesa. Potreban je sustav edukacije dužnosnika, medija i javnosti o načelima, zakonskim rješenjima, pojedinostima postupka i djelovanja na lokalnoj razini.
Đorđe Gardašević s Pravnog fakulteta u Zagrebu predlaže uvođenje tzv. testa javnog interesa. Test javnog interesa služi kao pravna osnova da se čak i zaštićene informacije daju na uvid javnosti, ako se procijeni da bi njihovo objavljivanje više promicalo javni interes transparentnosti vlasti nego interes zaštite nekih informacija. Odluku o tome hoće li se u konačnici zaštićena informacija objaviti donosi nadzorna sudbena instanca koja služi kao forum kojem se nezadovoljni građani mogu obratiti za pravnu zaštitu.
Druga bitna okolnost vezana uz primjenu Zakona o pravu na pristup informacijama, smatra Gardašević, odnosi se na tijela javne vlasti, koja imenuje Vlada, a koja su dužna dati informacije. U dosadašnjoj praksi pojedina tijela vlasti odbila dati informacije uz obrazloženje da nisu na vladinom popisu. Upravni sud je, međutim, u jednoj svojoj presudi još iz 2005. godine pojasnio kako činjenica da se neko tijelo javne vlasti ne nalazi na popisu Vlade ne oslobađa to tijelo obveze da pruži zatraženu informaciju.
Nužno je i proširenje kruga tijela javne vlasti koja moraju dati informacije. Naime, postoji određeni broj tijela koje formalno nisu u navedenim kategorijama, ali su prema samoj prirodi stvari u sferi državnog, dakle javnog, bilo kroz vlasničku, bilo kroz upravljajuću strukturu. Bilo bi korisno obvezati i ta tijela na davanje informacija, čime bi se spriječile pomalo čudne odluke da se zaštićene informacije poput one o prodaji Hrvatskog telekoma, gdje je obrazloženo kako prilikom prodaje Vlada Republike Hrvatske nije nastupala kao javna vlast, već kao privatnopravna ugovorna stranka.
Viktor Gotovac s Pravnog fakulteta u Zagrebu upozorava da od petnaestak standardnih mjera koje se odnose na reguliranje financiranja političkih stranaka naši zakoni prihvaćaju otprilike tek polovicu. Na primjer, gornji limit troškova izbornih utakmica postavljen je previsoko, do mnogostruko više no u drugim zemljama (deset puta više za individualne donacije od onog u SAD-u).
Limit od milijun kuna za tvrtke nije nikakav limit, već legalizacija bezobrazno visokih darova. Koliko je to različito od potrebnih standarda svjedoče i odredbe koje vrijede za izbore za Europski parlament. Prilikom izbora za Europski parlament zabranjeno je primanje anonimnih donacija. Zabranjeni su načini kojim bi se na indirektan način dvostruko pomagalo političkim strankama iz europskog proračuna, kao i to da se dobivena sredstva koriste za pomoć drugim strankama. Zabranjeno je primanje donacija kompanija (pravnih osoba) u iznosu većem od 12.000 eura, pa bi sličnim zabranama trebalo dopuniti i hrvatske propise.