Home / Tvrtke i tržišta / Ane Lovrin u vezi s odvjetničkim tarifama

Ane Lovrin u vezi s odvjetničkim tarifama

Sve češće izbijaju afere i nezadovoljstvo javnosti zbog previsokih odvjetničkih nagrada. Svaki se put odvjetnicima zbog previsokih nagrada dosad zaprijetilo, ali nakon toga bi se bura slegla i nadalje nikome ništa. Prijetilo se tako odvjetnicima nakon što su 19. lipnja 2004. godine povećali cijene odvjetničkih usluga, primjerice satnicu s 40 na 500 kuna. Digla se i ubrzo slegla prašina i kad je odvjetnički lobi predlagao propis prema kojemu stranke više ne bi mogle pristupati sudu same bez odvjetnika (čitaj: apsolutni odvjetnički monopol). Slično je bilo i s pokušajem odvjetnika da ishode uklanjanje mogućnosti da korporativni pravnici zastupaju na sudu tvrtke u kojima su zapošleni, premda je odvjetnicima uspjelo uvaliti odredbu prema kojoj poduzetnici nemaju pravo na priznate sudske troškove ako ih ne zastupa odvjetnik, nego njihov korporativni pravnik.

U SAD-u i Kanadi odvjetničke usluge obračunavaju prema utrošenom vremenu, a standardna satnica je 100 dolara. U zemljama EU primjenjuje se uglavnom obračun odvjetničkih usluga prema poduzetim radnjama i vrijednosti spora, a visina tarifa uređena je zakonski, bez mogućnosti ugovaranja udjela u dosuđenim iznosima. Vodeće zemlje EU imaju zakonski propisane iznose i načine obračunavanja odvjetničkih tarifa. Jedino u Hrvatskoj odvjetnici mogu kombinirati istodobno sve načine naplaćivanja svojih usluga, prema satnici, broju poduzetih radnji, vrijednosti spora i ugovarati nagrade prema uspjehu u zastupanju. I to im nije dovoljno, pa se u mnogo slučajeva nagrade ugovaraju mimo formalno određenih tarifa.

I pritom odvjetnike uopće ne smeta što je ugovaranje nagrade prema uspjehu u zastupanju (Pactum de quota litis) umjesto honorara prema propisanoj odvjetničkoj tarifi u Hrvatskoj pravno sporno. Prema članku 383. Zakona o obveznim odnosima, naime: ‘Ništa je ugovor koji bi odvjetnik kupio sporno pravo čije mu je ostvarivanje povjereno ili ugovorio za sebe udjel u podjeli iz iznosa dosuđenog njegovu nalogodavcu.’

Isto pravno pitanje, međutim, riješeno je u odvjetničkom interesu na suprotni način u članku 19. Zakona o odvjetništvu: ‘U imovinsko-pravnim stvarima odvjetnici mogu sa strankom ugovoriti nagradu za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku, odnosno u pravnim radnjama koje će za stranku poduzeti, sukladno odvjetničkoj tarifi.’ (Tarifom je određeno da takva nagrada može iznositi i do 30 posto dosuđenog iznosa.) Ma koliko odvjetnici galamili, vrijeme je da i za njih počnu vrijediti pravila slobodne tržišne utakmice i ograničenja monopolja.