Vrlo zgodan film, pomalo na tragu Prestiža, ali osjetno ozbiljnije i ponižnije rađen, Iluzionist je priča o izmišljenom iluzionistu Eisenheimu, sinu stolaru, i njegovoj ljubavi s plemkinjom von Teschen u Beču. Jasne i pregledne konstrukcije uz upravo onoliko ‘safta’ koliko treba, film zabavlja od prve do posljednje minute vješto izbjegavajući kliseje i predvidljive trenutke. Burger je pametno ocijenio da sam suspens ljubavnog trokuta, iako maštovito zamišljen i vješto realiziran, nije dovoljan, kao što to nisu niti Eisenheimovi iluzionistički brojevi, pa je pozornost obratio na Beč s početka 20. stoljeća, vrlo vjerno prikazan, iako je film, naravno, zar je itko ikad sumnjao, sniman u Češkoj, ali i dodao vrlo zanimljivu notu klasnih odnosa i razlika toga doba, specijalnost rezervirana obično za pronicljivo englesko dramaturško oko. Ipak, primat potonjima i dalje ostaje jer je ovaj uradak ipak površan u usporedbi s njima.
Umjesto da dosaduje s madioničarskim trikovima koji na filmu iako nemaju nikakve draži (jer se sve lako realizira), Burger se opredjeljuje za odnos Giamatti i Nortona kao okosnicu ukupnog filma. S jedne strane Giamatti i Norton, sinovi radnika, a s druge grofica von Teschen i prijestolonasljudnik princ Leopold, nesumnjivo deriviran iz stvarnoga i problematičnog princa Rudolfa. Njih četvero na taj su način ukrizeni, ali jedino je jedini Leopold negativac. Obrat na kraju dosta je dobar, ne sasvim neočekivan, ali bolji od većine koji se nude u posljednje vrijeme. Giamatti sjajno uspijeva u svojoj ulozi i bez daljnjeg je najzanimljiviji, dok Norton odraduje više-manje standardnu ulogu iz koje već neko vrijeme ne izlazi. Biel je zanemariva i lako zaboravljiva.
Literarni je prijedložak kratka pripovijest Stevena Millhausera, koji je potpisan i kao jedan od scenarista, a koji nipošto nije suša jer čovjek ima Pulitzer za pojasom za djelo Martin Dressler: priču o američkom sanjaru.
