Prometni sektor u Hrvatskoj nesumnjivo ima važnu ulogu u gospodarstvu, jer se u toj djelatnosti ostvaruje oko devet posto BDP-a, a uz to u toj je djelatnosti zaposlen velik broj ljudi. Primjera radi, samo u javnom cestovnom prijevozu zaposleno je oko 160 tisuća ljudi, a u Hrvatskoj trenutačno prometuje oko 150 tisuća gospodarskih cestovnih vozila. Pribrojimo li svemu tome zaposlene u drugim oblicima prijevoza (željezničkom, riječnom, pomorskom, zračnom i cjevovodnom) dolazimo do impresivne brojke koja bitno utječe na gospodarski razvoj naše zemlje.
Na žalost, u ovom trenutku nema jednoznačno definirane cjevljive razvojne prometne politike Republike Hrvatske. Iako je formalno na snazi od kraja 1999. godine, Strategija prometnog razvitka RH nije konzistentan razvojni, već infrastrukturno orijentiran dokument prema pojedinim prometnim granama. U rujnu 2001. godine separatom Promet, u sklopu strateškog dokumenta Hrvatska u 21. stoljeću, ponovno nisu precizno definirani ciljevi kao ni mjere nužne za razvoj prometne djelatnosti. Stoga je prijeko potrebno ostvariti zacrtane ciljeve, posebno one u vezi s cestovnom infrastrukturom, kako bi se moglo početi s izradom novoga strateškoga dokumenta.
Zemljama EU od njezina nastanka (poznati Rimski ugovori iz 1957. godine) cilj je osmišljavanje zajedničke prometne politike. Prva konkretna mjera pojavila se s Bijelom knjigom o zajedničkoj prometnoj politici potkraj 1992. godine. Temeljni princip tog dokumenta bio je otvaranje prometnog tržišta u smislu uvođenja liberalizacije i slobodne konkurencije. U isto je vrijeme Ugovorom iz Maastrichta definirana tzv. koncepcija TEN (transeuropskih mreža) za razvitak prometne infrastrukture. Radi zadovoljavanja povećanih prometnih potreba, tijekom devedesetih se koncept prometne politike širi i na četiri osnovna principa razvitka prometnih sustava EU: ujednačavanje nerazmjera između pojedinih prometnih vidova; eliminiranje uskih grla; orijentaciju prometne politike na korisnike prometa i rješavanje pitanja koje uvjeti globalizacije (i širenja EU) postavljaju pred prometne sustave. Potkraj 2001. godine izdana je druga Bijela knjiga: Europska prometna politika za 2010. godinu – vrijeme za odluku. Dokument predlaže 60 specifičnih mjera koje trebaju zadovoljiti potrebe održivog prometnog razvitka u idućem desetljeću. Predložene se mjere kreću od promjena u sustavu formiranja cijena pojedinih prometnih usluga radi oživljavanja prometnih oblika (intermodalni transport) koji bi mogli biti zamjena cestovnom prometu do ciljnog investiranja u transeuropske mreže logističko-distributivnih centara.
U svezi s time Vlada, Sabor i Ministarstvo mora, prometa i infrastruktura trebali bi hitno donijeti odluku o izradi nove Strategije prometnoga i logističkog razvitka Republike Hrvatske. Tome valja pridodati i pojam logistike jer upravo taj pojam (grč. logos, naime, označuje područje uma, sposobnost shvaćanja) primijenjen u gospodarskom okruženju prometa pruža mogućnosti uključivanja u strategiju svih znanstvenih dostignuća u naše gospodarske tocke.
Iako je promet, zajedno s pomorstvom i telekomunikacijama, najprije u djelokrugu Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, pojedini vrlo ključni aspekti prometa – poput sigurnosti prometa – nisu sustavno u djelokrugu Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, već drugih tijela državne uprave. Uz to postoji i prilična uniformiranost u znanstvenom pristupu tim djelatnostima – s obzirom na to da se znanstveni, gospodarski i tržišni kriteriji zanemaruju u duljem roku u odnosu na politički pristup određivanju prometnih prioriteta.
Ukratko, trenutačna koncepcija prometnog razvitka u pojedinim je granama prometa usredotočenija na prometnu infrastrukturu nego na organizacijske i administrativne djelatnosti. Jedina je stvarna iznimka proces restrukturiranja Hrvatskih željeznica.
Nova Strategija trebala bi jasno odrediti potrebne promjene u cestovnom prijevozu i cestovnoj infrastrukturi, pri čemu se osim usklađivanja zakona i propisa treba usklađivati i ustrojstvo i raspodjelu ovlasti, jednako kao što je to u članicama EU odnosno članicama teritorijalno sličnim Hrvatskoj (na primjer Austrija, Irska i Nizozemska). U Strategiji od 1999. godine cestovni se prijevoz, koji je danas dosegnuo više od 60 posto ukupnih hrvatskih prijevoznih resursa, ne spominje u smislu njegova razvoja i gospodarskog usmjerenja. Stoga je prijeko potrebno u novu Strategiju uklopiti poglavlja koja će definirati ta područja.
Pritom bi se posebno trebalo usmjeriti na sljedeća poglavlja bez kojih se ne možemo uklopiti u prometnu politiku EU.
planovi razvitka suvremenih transportnih tehnologija
planovi razvitka intermodalnih teretnih terminala (logističko-distributivni centri)
obnova voznog parka i prometne infrastrukture u svim vidovima prijevoza
ocjena mogućnosti ulaganja u razvitak prometnog sustava
pripreme za pristupanje EU – zakonodavne aktivnosti – usklađivanje s pravnom legislaturom EU
uklapanje strategije prometnog razvitka Republike Hrvatske u europske intermodalne sustave
ekološke postavke u skladu sa smjernicama EU
socijalne komponente prometnog sustava,
plan preustroja sustava državne uprave za provođenje prometne politike