Čini mi se da kod nas već dugo nije bilo toliko čistog modela sukoba starog i novog načina upravljanja u kojem se tako otvoreno sučeljavaju prošlost i budućnost.
Budućnost je utjelovljena u Slavenu Biliću, koji je oko sebe okupio ljude sličnog iskustva i slične energije (Prosinečki, Asanović). To je energija koja je od reprezentacije u rasulu napravila tim koji pobjeđuje. Ali tako je Budućnost samo izazvala reakciju Prošlosti, utjelovljene u Vlatku Markoviću i ljudima oko njega, koji upravljaju hrvatskim nogometom.
Prijateljska je nogometna utakmica Škotska – Hrvatska kao sportski susret bila nevažna. Ali važno je ono što se igra iza nje: kako će se riješiti sukob između Slavena Bilića i Vlatka Markovića. Čini mi se da kod nas već dugo nije bilo toliko čistog modela sukoba starog i novog načina upravljanja u kojem se toliko otvoreno sučeljavaju prošlost i budućnost.
Frontmen promjena je Slaven Bilić, čiju je ambiciju vođenja hrvatske nogometne reprezentacije starijeg generacije nacionalnoga nogometnog saveza više godina uspjevao držati pod kontrolom. Nije imao trenersku akademiju. Imao je, doduše, bogato iskustvo igranja u domaćim i stranim klubovima, završen pravni fakultet, i ono što je za svaki starijeg generacije najopasnije – karizmu vođe. Zahtijevajući njoj svojedobno je postao prvi stranac kapetan nogometnog kluba u njemačkoj Bundesligi, i to nakon samo tri mjeseca igranja u klubu. Za očuvanje poretka u staroj kući mnogo su prikladniji ljudi mentalitetom i generacijski bliski, poput bivših izbornika Barića ili Jozića, ili oni čijim se slabostima može manipulirati, poput Kranjčara. Ali kad se tako vođena kuća počela raspadati, više nisu mogli odbiti Slavena Bilića, on je u međuvremenu završio i – akademiju. I otada počinje ta utakmica Budućnost protiv Prošlosti, sukob dvaju svjetonazora, dvaju poimanja upravljanja i vodstva, koji eskalira ovih dana.
Budućnost je utjelovljena u Slavenu Biliću, koji je oko sebe okupio ljude sličnog iskustva i slične energije (Prosinečki, Asanović). U nogometu su se potvrdili u europskim klubovima zahvaljujući vlastitom talentu, radu i osobnosti, njihovi su interesi širi od nogometa, nemaju onih klasičnih hrvatskih frustracija i kompleksa kad prijeđu granicu, imaju zdravu želju za uspjehom i pobjedom. To je energija koja je od reprezentacije u rasulu napravila tim koji pobjeđuje. Ali, tako je Budućnost samo izazvala reakciju Prošlosti, utjelovljene u Vlatku Markoviću i ljudima oko njega, koji upravljaju hrvatskim nogometom. Oni svoje pozicije ne temelje na svojim rezultatima, nego na rezultatima svojeg lobiranja za sebe, prodaje slike svoje nezamjenjivosti. Njihov je čukundjed poznavao Sulejmana Veličanstvenog, pradjed je služio kod Franje Josipa, Pavelića su samo gledali s prozora, strina je kuhala kod Tita, Tuđman ih je volio, s Mesićem peku pljeskavice. A sve je to samo nastavak staroga socijalističkog upravljanja (i) sportom. Politura im, doduše, popuca čim dovedete u pitanje njihovu neupitnost. Tada gotovo feudalna bahatost proviri na površinu. Ali imaju takve veze u europskom i svjetskom nogometu da samo pukim čudom nismo dobili organizaciju Svjetskoga nogometnog prvenstva.