Specijal

Između 60 i 70 tisuća kvadrata prostora u lučkoj gospodarskoj zoni predviđeno je za male proizvodne pogone kojima, u prijevozu, rijeka neće biti na prvome mjestu, već će se više usredotočiti na cestovni i željeznički prijevoz.

Lučka Slavonski Brod tijekom sljedeće godine počet će prekrivati robu. No, koliko god bila važna, to ipak nije glavna vijest. Jer, važnije je da bi u sklopu lučke gospodarske zone iduće godine trebala početi s radom barem jedna tvornica koja će proizvoditi biodizel i luci osigurati 780 tisuća tona tereta na godinu. Nekoliko je tvrtki, naime, izrazilo želju da sagradi pogone i skladišta u spomenutoj zoni i iskoristi prednosti jeftinog riječnog prijevoza.

Gospodarska zona veličine 860 tisuća četvornih metara pod upravom je Lučke uprave Slavonski Brod. Do zone je dovedena struja, sagrađene su cesta i željeznica, a sagrađen je i prvi dok vertikalne obale dug 120 metara i nosivosti 300 tona. U ovoj godini planira se nastaviti gradnja vertikalne obale i dodati još 240 metara prostora za pretovar. Planovi za tekuću godinu predviđaju da se zonu prenese podzemnim instalacijama koje treba dovesti do svake parcele, a zasad je oko 25 posto zone opskrbljeno tim instalacijama. Tijekom 2008. godine trebali bi početi radovi na gradnji ceste koja će izravno spojiti zonu s autocestom Zagreb-Beograd, pa će ona zacijelo time postati još privlačnija investitorima.

Specifičnost zona koje se osnivaju unutar lučkih uprava jest u tome da njima ne upravlja lokalna samouprava, već Brod nije imao luke. Jedino se na području buduće luke pretovariva sira nafta koja se dovozi s naftnih polja oko Đeletovac i Miholjca. Tu se i danas nafta utovaruje na brodove i prevozi u Sisačku rafineriju.

No, te se količine smanjuju svake godine, jer u toj nafti ima sve više pijeska, pa je upitno koliko će dugo ta djelatnost opstati. Ideja o luci koja bi se gradila prema uzoru na Vukovarsku te o gospodarskoj zoni uz rijeku Savu potječe iz 1995. godine. Tada se razmišljalo i o malom pristaništu gdje bi se pretovarivalo svega nekoliko stotina tisuća tona tereta na godinu za potrebe gospodarstva. U to vrijeme gospodarstvo nije ni postojalo. Đuro Đaković i cjelokupno gospodarstvo Slavonskoga Broda bili su u kolapsu. Na tom području nije bilo gradnje pa je uz Savu ostalo slobodno oko 860 tisuća četvornih metara prostora.

Danas su imovinsko-pravni odnosi riješeni. S tim je bilo priličnih problema. U jednom smo slučaju imali zemljište sa 27 suvlasnika od kojih je 19 živjelo u Australiji. Ništa se nije moglo raditi dok zemljište nije dobilo jednog vlasnika, a sada je vlasnik Republika Hrvatska. To je velika stvar. Investitore, i strane i domaće, najprije zanima jesu li sredini imovinsko-pravni odnosi, kaže ravnatelj Lučke uprave Slavonski Brod Marijan Jurić.

Cilj cijelog projekta nije dovesti skladišta u kojima će raditi pet zaposlenika, već uz skladišta otvoriti i proizvodne pogone u kojima se može obavljati i neka vrsta dorade i gdje se može zaposliti više stotina ljudi. U takvim pogonima interes imaju i država i lokalna zajednica. Takvi pogoni troše HEP-ovu struju, koriste komunalne usluge lokalne zajednice i zapošljavaju domaće stanovništvo koje onda toj istoj zajednici plaća prirez pa svi od toga imaju koristi.

Riječno brodogradilište koje se planira graditi u gospodarskoj zoni bilo bi prvo takvo u Hrvatskoj. Jedino mjesto na koje se danas u Hrvatskoj brodovi mogu uputiti na popravak jest remontni centar u Sisku, a za veće popravke brodovi se moraju slati u brodogradilišta u Srbiji, koja su najbliža. Brodovi koji danas plove Savom i Dunavom neće još dugo moći prometovati, jer ćemo se morati prilagoditi standardima Europske unije koje oni ne zadovoljavaju, kao što su pravila o obveznom dvostrukome brodskom dnu. U prilog tom projektu govori činjenica da u cijelom svijetu raste potreba za malim plovilima. Prema sadašnjim planovima država ne bi imala udjela u riječnom brodogradilištu, već bi ono bilo privatno, a gradila bi ga tvrtka koja pobjedi na javnom natječaju. Iz Lučke uprave Slavonski Brod objašnjavaju da već postoje tvrtke koje bi htjele graditi brodove na obalama Save. Između 60 i 70 tisuća četvornih metara prostora u zoni ostavljeno je za male proizvodne pogone kojima rijeka neće biti na prvome mjestu, već će biti više usredotočeni na cestu i željezničku infrastrukturu.

Razmišljamo o osnivanju tvrtke koja bi se bavila održavanjem zone. Od čišćenja snijega zimi do popravaka potrebnih ako, primjerice, pukne cijev od vode ili padne strujna mreža, kaže Jurić. Koliko promet unutarnjim vodama donosi ušteda u transportu robe, dovoljno govore i činjenice da se u Nizozemskoj i Belgiji prokopavaju kanali do mjesta gdje se grade industrijski pogoni. Sve kako bi se roba jeftinije prevozila, a jeftiniji i brži prijevoz robe do Slavonskog Broda i Siska osigurao bi već dugo spominjani kanal Dunav-Sava.

Mi kanal Dunav-Sava čekamo kao žedni vodu. On bi nam doista mnogo značio. S njim postajemo konkurentni, jer će roba tim kanalom dolaziti dva dana brže nego do sada, kaže Jurić. Prolaz kanalom bi se plaćao, a riječnim se putem može prevesti mnogo više robe nego željeznicom i cestom, a taj je vrsta prometa i daleko sigurnija. Dio luke ostavljen je i za terminal za ukapljeni plin kako bi se Savom do Slavonskog Broda mogao dozvoliti sve korišteniji energent. U Lučkoj upravi kažu da postoje zainteresirane tvrtke koje bi gradile i rezervoar za ukapljeni plin. Naravno, priča o luci ne bi mogla završiti bez kontejnera. Dio luke stoga se planira namijeniti i kontejnerskome i RO-LO terminalu, ukraju kamiona na vlakove.

Sada većina kamiona koja dolazi iz Bosne i Hercegovine, a putuje na Zapad, odlazi do Ljubljane ili Maribora i tamo se ukrcava na vlak te putuje dalje do Belgije, Velike Britanije… Zašto se takav utovar ne bi obavljao kod nas, u Slavonskom Brodu, zaključuje Jurić.

Osim luke i zone u Slavonskom Brodu planiramo ići u razvoj manjih luka u Davoru, Gradiški, Županji, Šamcu… Dakle, u planu je još pet zona u kojima bi se mogla razvijati industrija. U svim tim mjestima gradila bi se pristaništa. Naša je ideja od samih početaka bila da se u zaledu luke razvija industrija jer time luka dobiva robu. Tako i u okolnim mjestima tražimo industrije koje će za svoje potrebe potražiti riječni promet, kaže Jurić. Postoji mogućnost da se u Davoru i Županji već ove godine raspisane natječaj za najam zemljišta u njihovim zonama.

Ta se manja pristaništa mogu sagraditi za osam mjeseci, za razliku od već sagrađenog u luci Slavonski Brod. To je pristanište specifično, jer je građeno tako da može podnijeti teret do 300 tona. Konstruirano je na taj način zbog elemenata koji će se u luku dovoziti iz Đure Đakovića. Temelji su na tom dijelu postavljeni na 18 metara dubine, a iznad je još 12 metara betonske obale. To je potrebno jer vodostaj Save može unutar 24 sata oscilirati do osam metara, a brod uz obalu mora pristati za najvišega i najnižeg vodostaja. Zažive li svi planirani projekti, luka u Slavonskom Brodu na godinu bi pretovarila oko dva milijuna tona roba, ne uključujući manje luke u okolici.

Cilj je puna zaposlenost. Ostavili smo zonu širine 120 metara od obale u kojoj je zabranjena gradnja. Taj smo prostor namjenili isključivo pretovaru i ogradili ga žicom, dok će industrija biti izvan te zone. Za već spomenutu tvornicu biodizela potrebno je sagraditi posebno pristanište, jer će znatan dio robe koji ide za tu tvornicu i izlazi iz nje biti u tekućem stanju, objašnjava Jurić. Tvrtke koje ulažu u zonu moraju osigurati visoka bankovna jamstva i na taj način osigurati da neće odustati od projekta. U slučaju da odustanu jamstvo se isplaćuje Lučkoj upravi Slavonski Brod.

Na već sagrađenom doku pretovar može početi već sada, ali još nisu postavljene dizalice. Koliki ih se planira nabaviti, još nije određeno jer to ovisi o vrsti i količini robe koja će prolaziti kroz luku.

Ne smije se dogoditi da se plati dva milijuna američkih dolara za dizalicu, a ona ostane besposlena. U slučaju da dva planirana skladišta dođu u zonu, ne bi bio problem nabaviti dizalicu, ali ja bih volio kada bi privatnik kupio dizalicu i bavio se pretovarom. U tom bi slučaju on razmišljao kako tu dizalicu držati zaposlenu. Četrdesetonska dizalica koja može pretovarati kontejnere na tržištu se ne može naći za manje od dva milijuna dolara, a to je velika investicija, odlučan je Jurić. Mnoštvo tvrtki je iskazalo zanimanje za poslovanje u zoni luke, ali prednost imaju oni koji će većinu roba potrebnih za rad i proizvedenih proizvoda slati i dovoziti riječnim putem. Iz Lučke uprave objašnjavaju da su im ipak najveći prioritet radna mjesta. Upravo je posao Lučke uprave pripremiti uvjete, odnosno infrastrukturu kako bi privatne tvrtke došle u zonu i počele s radom.