Kakve posljedice može imati rast cijena sirovina metala

Najveći su proizvođači sa stranim tvrtkama vezani ugovorima o izvozu sirovog metala u formi gredica, ingota, metalnih trupaca i žice. Domaći prerađivači zato moraju uvoziti aluminij i čelik, za što plaćaju carinu.

Opterećeni masovnim poskupljenjem hrane i robe široke potrošnje, gotovo je nezapaženo u Bosni i Hercegovini prošla vijest da su samo za dva mjeseca 2008. cijene metala (čitajte: aluminija i čelika) skočile 19,1 posto, proizvoda od metala osim opreme i strojeva 15,2, zatim električne energije 4,2, ugljena 3,1 te vode 5,3 postotna boda.

Gotovo su stidljivo tu vijest pripili uredi za statistiku. Oni koji rade s tim metalima, međutim, uhvatili su se za glavu zbog silnih problema, ali i mnogi koji u svoje proizvode ugrađuju metalne komponente, primjerice proizvođači agregata i betona.

Skuplji sirov aluminij i ostali ‘inputi’ koji su žila kucavica zahuktale industrije prerade tog metala znači da će poskupjeti ili su već poskupjeli aluprofil iz FEAL-a i Presala u Širokom Brijegu, Alpra Vlasenice, naplatci iz tvrtke Aloy Wheels Jajce, kabeli Kapisa iz Tomislavgrada, radijatori Koncinga iz Posušja te proizvodi iz stotina malih radionica i poduzeća za alustolariju, opremu za trgovine i proizvodnju fasada od aluminija.

Skuplji čelik izazvat će još veće potrese u zahuktaloj proizvodnji betonskog željeza, ograda, čavala, vijaka, okova u ljeparstvu i proizvodnji autodijelova, u situaciji kad je tek otvorena najveća ljevaonica slovenskog CIMOS-a u Zenici i rekonstruiran Jelšingrad u Banjoj Luci te sarajevska Žica.

Već se izrađuju kalkulacije prema kojim bi građevinski radovi, uključujući 10-postotno povećanje najniže satnice prema općem kolektivnom ugovoru, mogli poskupjeti najmanje 20 posto, a još više aluminjske fasade, zatim gradnja autocesta na Koridoru 5C i obilaznice oko Sarajeva. Sa zabrinutošću se prati što će se dogoditi s cementom, koji je u dva mjeseca poskupio samo 0,8 posto!

Prerađivači metala kao najpropulzivnije grane u Bosni i Hercegovini, s 26 posto ukupnog izvoza zemlje, osim s poskupljenjem sučit će se ili su se već suočili s time da tih sirovina i uz više cijene, jednostavno, neće biti. Naime, Aluminij iz Mostara i Arcelor Mittal Steel iz Zenice vezani su ugovorima sa stranim kompanijama o izvozu sirovog metala u formi gredica, ingota, metalnih trupaca i žice.

Tako je Aluminij, iako planira rekordnu proizvodnju od 135 tisuća tona za ovu godinu, za domaće potrebe odvojio tek oko 35 tisuća tona, što je dovoljno za nekoliko kompanija s kojim ima dugoročni ugovor. Za druge, koje nisu imale tu sreću, metala za preradu, ukratko, neće biti, ni da ga plate suhim zlatom, a ne po cijeni višoj gotovo za petinu. Prerađivači su ovih dana samo u Federalnoj komori pokazali zanimanje za čak 80 tisuća tona.

Ista je situacija s čelikom, koji se u Zenici proizvodi u količini od otprilike 600.000 tona uz pomoć skupe tehnologije, u elektrolučnoj peći, koja može prerađivati samo staro otpadno željezo. Za domaće potrebe nema ga ni za lijek, tako da u vodu padaju iskazane potrebe od gotovo pola milijuna tona.

Kako sada stvar stoji, teško da će ga biti dovoljno i kad sredinom godine počne raditi nova visoka peć na koks u Mittalu kapaciteta otprilike 1,6 milijuna tona željeza koja će prerađivati bosansku rudu iz Ljubije. Već kucaju na vrata strani kupci koji, ne pitajući za cijenu, žele preuzeti svu količinu.

Domaći će metaloprađivači, dakle, morati uvoziti sirov metal po višim cijenama jer je poskupio i u inozemstvu, kao svaka burzovna roba. Tu tek nastaju nevolje, jer po vrijedećim carinskim tarifama moraju plaćati carine na sve sirovine, pa su im proizvodi za toliko posto skuplji. Tako su u startu manje konkurentni.

Carina na te sirovine čak bi mogla ostati i uz to što se u Parlamentu BiH priprema oslobađanje za one sirovine koje se ne proizvode u zemlji ili ih nema dovoljno. Aluminija i čelika, prema svemu sudeći, ima dovoljno, pa bi sukladno tomu mogli ispasti iz kombinacije oslobađanja.

Po svemu je očito da bi najperspektivnija gospodarska grana BiH mogla doći u krizu, što bi zemlju gurnulo korak unatrag.

Imajući na umu izložene probleme, posljednji bi trenutak bio da se u Bosni i Hercegovini organizira opća konferencija o metalu i njegovoj preradi, kao kad su se nekad stvarali sustavi UNIS iz Sarajevo, RMK iz Zenice i SOKO iz Mostara, koji su pupčanom vrpcem bili vezani uz domaću proizvodnju metala. Zašto takav tretman ne bi imala isto toliko kvalitetna nova domaća privatna inicijativa koja, nedvojbeno, gradi respektabilnu metaloprađivačku industriju?

19,1% porasle su cijene metala u BiH samo u prva dva mjeseca ove godine. Metalni proizvodi poskupjeli su 15,2%, a prema svemu sudeći, trend poskupljenja nastavit će se.