Slučaj generala Koradea: Pljuska sigurnosnom sustavu

Problem je u tome što su se baš uoči dolaska Busha institucije pokazale nedoraslim tako jednostavnom sigurnosnom izazovu kao što je Korade.

Da se krvavi osvjetnički pohod umirovljenoga generala Ivana Koradea nije vremenski podudario sa sigurnosnim pripremama za dolazak Georgea Busha, vjerojatno još uvijek ne bi bilo postavljeno jedno od ključnih pitanja: kako je moguće da osoba s njegovim životopisom i njegovim policijskim dosjeom nije prepoznata kao sigurnosna prijetnja i nije bila pod nadzorom sigurnosnih službi? Da su sigurnosne službe prepoznale problem i korektno obavile svoju zadaću, možda ne bi mogle spriječiti seriju ubojstava, ali moguće je da bi prekinule krvavi osvjetnički lanac. Da su pratile Koradea kao moguću sigurnosnu prijetnju, za što su u proteklih desetak godina imale vrlo čvrstu osnovu, ušle bi u kôd njegova ponašanja, u njegovu psihu.

Tada bi alarm u sigurnosnom sustavu možda zavonio već nakon otmice majke jednog od zaštitara koji su prošlog ljeta u kavanskom obračunu pretukli Koradea. Ali u svakom slučaju, da čak i nisu bili u stanju preduhitriti i spriječiti ubojstva, policija se nakon njihova otkrića ne bi našla u informacijskom vakuumu. Kao da je počinitelj neki dotad mirni, anonimni pojedinac, koji je pred okolinom uspješno prikriva svoje psihopatske poremećaje i koji nikad nije prije bio policijski evidentiran. Da su sigurnosne službe obavile profesionalno svoju zadaću, policija bi već na početku istrage i potrage za bjeguncem mogla predvidjeti njegove reakcije poslije ubojstva, njegovo kretanje, potencijalne suradnike i zaštitnike, znala bi gdje su moguća skloništa, znala bi gdje je taj famozni atomski bunker-sklonište, i postoji li uopće. Ukratko, ne bi bila u poziciji da pretražuje naslijepo šume oko Ivanca i Golubovca, dok ravnatelj policije Marijan Benko prema službenoj dužnosti održava optimizam sugerirajući svaki dan da su sve bliže bjeguncu.

Zaista, situacija za državu nije ugodna: Bush stiže, a Korade je neuhvatljiv. Nije problem u tome što bi Korade ili njegovi simpatizeri mogli nauditi američkom predsjedniku. Ni u tome što je policija iscrpljena potragom za Koradeom pa nema dovoljno ljudi ni elana za zaštitu američkog predsjednika. Već u tome što su se baš uoči dolaska Georgea W. Busha i pozivnice u NATO institucije hrvatske države pokazale nedoraslim tako jednostavnom i bjelodanom sigurnosnom izazovu kao što je Ivan Korade. A od njih se očekuje da budu doraše preveniranju i sankcioniranju svih oblika organiziranoga kriminala, domaćeg i međunarodnog, terorizmu i sličnim sigurnosnim prijetnjama.

Drugo je ključno pitanje, ono koje se odnosi na izostanak pravosudnih sankcija za njegove dosadašnje prekršaje i kaznena djela, doduše postavljano tijekom višednevne potrage za odbijelim Koradeom. Ali na pomalo iščasen način: kao čuđenje nad spoznajom da je Korade toliko godina bio izvan i iznad zakona. A ne kao čuđenje nad hrvatski pravosudnim sustavom koji je dopuštao da Korade bude iznad i izvan zakona, potom kao čuđenje nad izvršnom vlašću koja ne čini ništa ili ne čini dovoljno da pravosuđe učini vjerodostojnijim i efikasnijim.

Zapravo ponavlja se isti, godinama korišteni obrazac: konstruiraju se mitovi o svemoćnim pojedinima, obično k tome ideološki obojeni, da bi se njima pokrivao istinski problem nekompetencije i nedjelotvornosti državnih institucija. U povijesti ratovanja Korade nije prvi ratnik, a ni prvi visoki vojni časnik koji je imao problem prilagodbe iz ratnih u mirnodopske uvjete, koji je iskazivao nasilništvo prema okolini i sukobljavao se sa zakonom, koji ima ozbiljnih psihičkih problema. Ali ja ne očekujem od Koradea da zaštiti okolinu od svoga nasilničkog ponašanja, niti to očekujem od njegove obitelji i prijatelja, već to očekujem od institucija države. Od njih očekujem djelovanje, a ne čuđenje nad vlastitom bespomoćnošću. Nedavno mi je, u jednoj javnoj diskusiji, zamjenik državnog odvjetnika mirno odgovorio da su se u istrazi jednog (ratnog) zločina i utvrđivanju počinitelja susreli sa ‘zidom’ šutnje.

Tu je za njega slučaj bio završen. Za mene tu tek počinje priča o (ne)kompetenciji državnih institucija i djelotvornosti sigurnosnog sustava. Jer zbila ne očekujem da nasilnici, ubojice, teroristi, šefovi organiziranoga kriminala i psihopati svoja djela i planove prijavljuju sami.