Nakon albuma Burning From the Inside kulturna je alterdark ghotic rock skupina Bauhaus objavila novi album Go Away White, a između ta dva uratka zjapi diskografska praznina od četvrt stoljeća.
Najčešće se u takvim slučajevima počinje povlačiti priča da im je sigurno ponestalo love pa su se sada, eto, ponovo okupili da bi i pod stare dane još nešto ušćarili. No iako i u tome sigurno ima istine, svatko tko je ikad ozbiljno stvarao glazbu i gorio za svirku, zna da se od te strasti-ovisnosti, u većini slučajeva, ne može pobjeći.
Neki od povratničkih bendova u (pre)dugoj stanci izgube snagu i nerv i razočaraju svoje obožavatelje. U slučaju Bauhauza to sigurno ne stoji. Nije se smekšao koliko je mogao i zadržao je umjereno živčan zvuk prema kojem je bio poznat, no Go Away White ipak nije album od kojeg bi svi nenavikli na zahtjevniju glazbenu atmosferu trebali bježati, jer određena doza staloženosti dolazi s godinama, a 25 ljeta nije malo.
Peter Murphy i dalje čuva vokalnu ostavštinu Iggya Popa i Davida Bowieja, što je još jedna od Bauhausovih prepoznatljivosti.
