Prošle je subote pet sindikalnih središnjica u Zagrebu organiziralo najveći prosvjetni skup u Hrvatskoj u 21. stoljeću. Pedeset tisuća ljudi koji traže veće plaće, blagostanje i pošteniju vladu djelovalo je kao opomena. A ove je subote, moglo bi se zaključiti, kao reakciju na sindikalni bunt predsjednik države Stipe Mesić odlučio ‘prvesti’ premijera i predstavnike krunog biznisa da bi se raspravilo o novoj ekonomskoj politici.
Moglo bi se zaključiti da je na djelu dramatičan zaokret. Nažalost, to je samo privid. Analizira li se ponašanje sindikata, Vlade, poslodavaca i predsjednika države, lako se dolazi do zaključka da bi jedino predsjednik Mesić iz ‘leadershipa’ u ovom trenutku možda dobio dvojku. Svi ostali pali bi na ispitu iz vodstva i vizionarstva.
Stanje u ekonomiji, a onda i u društvu u cjelini, na granici je dramatičnog. Regulatori tržišta kapitala pokušavaju zaustaviti pad cijena na burzi tvrdnjama o čvrstim fundamentima tvrtki i nacionalne ekonomije. Tvrdnja je dvojbeni. Burza je najosjetljiviji instrument za rano upozoravanje na budućnost nacionalne ekonomije. Financijski rezultati mnogih tvrtki za 2007. jesu dobri, ali to je povijest. Pitanje je kakvi će biti na kraju 2008., koja protječe u znatnom usporavanju rasta BDP-a. Jednako tako, tko se usudi tvrditi da su fundamenti nacionalne ekonomije zdravi, a u njih je umjesto čvrste armature ugrađen vanjski dug od otprilike 33 milijarde eura?
Kad se tomu pridodaju i sve dramatičnije ocjene o usporavanju svjetske ekonomije (MMF-ovi analitičari procjenjuju da će rast s 5,1 pasti na ispod četiri posto), savim je razumljivo što su investitori uplašeni.
U takvim okolnostima nijedan socijalni partner ne pokazuje ‘povijesnu odgovornost’. Svi se ponašaju autistično, politikantski paze da ne uznemire svoje članstvo, biračko tijelo, pa ni socijalne partnere.
Uzmimo za primjer sindikate. Na Trgu bana Jelačića tražili su veće plaće, pravdu i blagostanje. Za pravedniju podjelu postojećega teoretski bi se mogli izboriti. Blagostanje im je na dugom štapu.
Nevjerojatno je kako su sindikalni čelnici, počevši od Ane Knežević, spremni ignorirati stvarnost. Ni riječju pred svojim okupljenim članstvom nisu spomenuli da bi u ovom trenutku za veće plaće trebalo nekoliko godina ‘krvi, znoja i suza’. Sindikati su na ulice trebali izaći prije tri-četiri godine, kad se rast ubrzavao, kad su svjetske okolnosti bile povoljne i kad se moglo izboriti za zahtjeve iz sve većega kolača.