Svijet

Svi pokazatelji, od rasta cijena nafte i hrane do povećanja inflacije, pokazuju da će 2008. biti teška godina, ali to što obično diskretni MMF i Svjetska banka, koji svoje interese uglavnom promiču u tišini, odjedanput pozivaju na opću uzbuđu, više ima veze s krizom u njihovim redovima.

Glad, neredi, revolucije, kaos… Tako bismo otprilike mogli sažeti katastrofično predviđanje odaslanog s prošlog tjedna u Washingtonu. Da bi potkrijepili svoje prognoze sudnjeg dana, pronašli su nekoliko zemalja koje su, obično, na rubu rata i revolucije, ili je to trajno stanje, poput Haitija, inače najsrošnije države karipskog područja, Mauritanije, Bangladeša.. Ipak, je li riječ samo o marketinškom triku i iskorištavanju ugroženih za vlastite ciljeve? Obično diskretni MMF i Svjetska banka, koji svoje interese često promiču u tišini i u kulaorima, odjedanput su se razgoropadili i počeli pozivati na opću uzbuđu. Vječno pitanje, kako metafizičko tako i pragmatično, jest – zašto? Odgovor na potonje, za razliku od prvog, znatno je lakši. MMF je, naime, u ozbiljnoj financijskoj krizi i jedna omanja katastrofa širih razmjera bila bi mu vrlo korisna s obzirom na to da su uza sva pretumbavanja posljednjih mjeseci uzroci njegove krize nešto prozaičniji. Naime, nema dovoljno prihoda da bi pokrio svoj proračun od milijarde dolara, a deficit do 2010. bit će 400-tinjak milijuna. Počeo je stoga rasprodavati ‘obiteljsko’ zlato. Nije riječ o drugorazrednim kreditima, ni inflaciji, ni poskupljenju hrane na svjetskim tržištima, nego o tome da ga zaobilaze svi koji ikako mogu i da odavno nije isplativ izvor kapitala, kojeg ima u obilju i jeftinijeg na drugim mjestima, a i ne mora se trpjeti politikantsko upitanje MMF-ovih činovnika.

Povod je navedenog sastanka financijska kriza koja se najviše, zasad, očitovala u propadanju velikog investicijskog američkog društva Bear Stearns u neugodno drmu sanje švicarskog UBS-a i još nekih. Kao što su objasnili čuvari siromašnih, sastanak je sazvan da bi se raspravilo o toj krizi, ali i sve većoj inflaciji koja pogada siromašne. Pričalo se, ipak, najviše o krizi financija. Američki ministar financija Henry Paulson izvršno je sumirao stvar rekavši da će ‘2008. bit teža godina, s burom koja dolazi iz prilagodbe američke ekonomije, nereda na financijskim tržištima, viših cijena potrošnih dobara i nešto više inflacije’. Predviđanja govore o 3,7 posto globalnog rasta, a Euroljani su nezadovoljni prejakim eurom, za koji povjerenik Europske komisije za monetarnu politiku kaže da je ‘u raskoraku s osnovama ekonomije’. Uspoređe radi, Kina i Indija ove će godine rasti devet odnosno 13 posto. Situacija je, ipak, mnogo složenija, a, nažalost, dogodilo se da je nekoliko ekonomskih činitelja stvorilo negativnu sinergiju.

S jedne je strane klasični problem kapitalističkog sustava, koji američka privreda uvijek intenzivno pogoni – nemilosrdno i nezajaljivo napuhavanje financijskog sektora koje je već prouzročilo veliku katastrofu 1929. i poslije niz manjih. Amerika nikada dosta, pa su ponovno izmišljali novac ondje gdje ga nema i fiktivno prebacivali dugove na zajmoprime koji taj novac, jednostavno, nisu imali. Nema realne ekonomske vrijednosti kojom se novac s kojim se računalo može proizvesti, točnije otplatiti.

Drugo, mrcvarenje Iraka uz ozbiljnu nevoljnost Irana, Rusije i Venezuele, kombinirano najvećih vlasnika energenata, prouzročilo je stalni rast cijene nafte, pa tako i niza potrošnih dobara i usluga. Treće, problemi s cijenama hrane (globalni rast od 40 posto od sredine prošle godine, 37 pogođenih zemalja, 20 zemalja koje su uvele restrikcije na izvoz) i zalihe određenih poljoprivrednih proizvoda od Argentine preko Egipta do Vijetnama uklopili su se u kataklizmični scenarij.

Inflacija, koju mnogi neprekidno spominju, uvijek je posljedica, nikad uzrok. Objektivno gledano, najrazvijeniji je problem i najmanje opasan. Financijska kriza prouzročena nerealnim i neodgovornim ponašanjem, prije svega u Americi, rezultat je nužnog ispuhanja prenapuhanoj baloni u neproizvodnom sektoru koju već dugo vremena potiču raznorazna dugovanja u ovom i onom obliku na način da jamci, odnosno posrednici, poput investicijskih kuća na kraju najbolje prođu.

Neusporedivo razvijeniji sustav instrumenta ekonomske politike u razdoblju od 1929., na koji se mnogi olako pozivaju, do danas može znatno smanjiti štetu. Loši potezi nekolicine nezajamljivih bankara, povijest nas je naučila, sada se mogu popraviti ubrzavanjem tude love u sustav. Nedavna FED-ova odluka da se uključi u spašavanje posrnuog Bear Stearnsa pokazuje već viđenu američku sposobnost prilagođavanja novonastalim uvjetima. Riječ je, naime, o presadanju u njegovoj povijesti. Na drugoj su strani oceana poslovno oprezni Europski mjerama središnjih banaka i zajedničke Europske središnje banke za područje eurozone uspjeli donekle spriječiti veće preljevanje američkog pogravanja. Druga je olakotna okolnost novi ekonomski razmještaj svijeta koji je kriza možda i najbolje dosad demonstrirala, a koji pokazuje da svijet više ne diše usporeno sa SAD-om.

Naftno-energetski problem nema predvidljivu budućnost. Cijene nafte ne pokazuju znakove pada niti se može očekivati da će se nešto tako ubrzo dogoditi, pa je možda najbolje, kao što mnogi u uglednim ekonomskim zapađnim medijima već neko vrijeme sugeriraju, naviknuti se na visoke cijene goriva i prilagoditi novom stanju stvari. Kad je riječ o hrani, stvar je relativno nova i svi su još pomalo ošamuceni. Prve teorije govore o pretjeranom iskorištavanju poljoprivrednih površina u svrhu proizvodnje biogoriva, što je stvorilo nestašicu hrane i posljedično višu cijenu prehrabrenih dobara, no uzroka je redovito više, a među njima su, naravno, skuplja nafta i veća potražnja u Indiji i Kini. Kako bilo, zaključak je kroz povijest više-manje isti: bogati će olako novcem poreznih obveznika pokrpati nestašluke svojih financija i preživjeti tobožnju veliku financijsku krizu, a sirotinja, mnogo osjetljivija i na najmanje promjene cijene, patit će zbog porasta cijene nafte (energije i potrošnih dobara konkretne) i manjka hrane, da bi bogati mogli ispuniti svoje protokole iz Kyota ‘štanjanjem’ biodizela koji je, postaje očito, kratkoročno rješenje zbog kojeg će mnogi ostati gladni. Sve u svemu, ništa novo na Zapadu ili, kao što Ameri vole reći, ‘business as usual’.

Posljednjih dana u Srbiji se ponovo intenzivirala priča o gradnji nuklearne u Erdutu koju bi, navodno, zajedničkim snagama gradile Hrvatska i Srbija. Ideja o gradnji nuklearne elektrane (NE) u Erdutu stara je barem trideset godina. Uz manje uspone i padove ta se ideja razvijala sve do černobiljske katastrofe, a neposredno prije toga kompletna Panonska nizina bila je predmet raznih istraživanja. Cilj je bio ustanoviti je li nizina pogodno tlo za gradnju nuklearne. Netrusno područje i Dunav, koji bi mogao ubrzati hlađenje reaktora, pokazali su se idealnim za udomljanje nuklearne nemani.

Osamdesetih su, ipak, druga mjesta imala prednost, a prema podacima profesora Stani mira Putnika, nekadašnjeg direktora Instituta za istraživanja nuklearnih sirovina iz Beograda, postojalo je 12 potencijalnih lokacija. Prva je bila Krško, zatim Prevlaka kraj Zagreba i Kostolac u blizini Požarevca. U optjecaju je bio i otok Vir, ali prednost je ipak dobila Panonska nizina, odnosno Vajsa i Čelarevo, mjesta uz granicu Srbije i Hrvatske. Odluka o gradnji zapravo je bila donesena, a onda se dogodio Černobil i tadašnje su vlasti donijele moratorij na gradnju nuklearki, koji je i danas na snazi u obje zemlje.

No više od 20 godina poslije posljedice černobilske katastrofe su izblijedjene, a Srbija i Hrvatska suočavaju se s ozbiljnim problemima nestašice električne energije, kao i cijela Europa.

• Sve zemlje Jugoistočne Europe već se susreću s problemom nedovoljnih količina električne energije – kaže Zorana Mihajlović-Milanović, nekadašnja savjetnica za energetiku Miroljuba Labusa i stručnjakinja portala Energyobserver. Prema njezinim riječima, u Hrvatskoj je uvoz električne energije od 1980. godine do 2005. po većan više od 90 posto, a godišnja potrošnja raste tri posto. Ni u Srbiji situacija nije ništa drugačija, ali za razliku od Hrvatske brojni kapaciteti su i dalje neiskorišteni. Zbog neracionalnog ponašanja Srbija postaje energetski sve ovisnija o drugim zemljama. Novca za renoviranje termoelektrana nema, a ne može se više računati ni na ugljenokope s Kosova, koji bi, prema Putniku, mogli zadovoljiti potrebe Srbije za nekoliko stotina godina.

Čak i da može računati na ugljen s Kosova, Srbija mora razmišljati o alternativnim izvorima energije iz čisto ekoloških razloga. I tu sjeda priča o nuklearki. Nedavno je, prvi put od černobilske katastrofe, političar na funkciji predložio ukidanje moratorija. Riječ je o Božidaru Đeliću, srpskom potpredsjedniku Vlade, koji je upozorio na probleme zbog nedovoljne količine električne energije. Dok se u zemljama bivše SFRJ o nuklearkama nije razgovaralo, neprimjetno su i Srbiju i Hrvatsku okružile NE u Mađarskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj. Tu je, naravno, i Krško. Samo su stotinjak kilometara od granica nuklearke koje nisu u svijetu mladosti, čiji se reaktori gase, ali koje zadovoljavaju velike količine potreba u tim zemljama. Gleda li se na taj način, opasnost je na korak od naših dvorišta.

Ukidanje moratorija u Srbiji stoga je moguće, ali ne da bi se gradila nuklearka s te strane Dunava, nego da bi se dopustila gradnja u Erdutu, od čega bi i Srbija imala koristi. Bude li se u Erdutu sagradila NE, njezina će snaga biti četiri MW, što je više od ukupne trenutačne proizvodnje u Hrvatskoj. No o tome nema nikakvih službenih potvrda. U srpskom Ministarstvu energetike kažu da nikakvih službenih razgovora o gradnji nuklearke s Hrvatskom nije bilo, a u Ministarstvu zaštite životne sredine kažu da je gradnja NE u Hrvatskoj za sada samo indijacija, a da oni reagiraju tek kad bude sigurna.

Ljudi vezani uz biznis s nuklernom energijom u Hrvatskoj doslovno kažu da takva informacija nema veze s činjenicama. To što Srbija razmatra ukidanje veta na gradnju nuklearnih elektrana nema nikakve veze s Hrvatskom. Kod nas se nuklearka može graditi neovisno o volji susjeda, koji jedino mogu dobiti uvid u projekte iz sigurnosnih razloga. Upućeni kažu da, kad bi se i upuštilo u gradnju nuklearne elektrane, partnera se ne bi tražilo na Istoku, već na Zapadu.