Piše: Goran Feuerbach

Prvu Berlusconijevu suprugu Carlu dall’Oglio, koja danas živi u Londonu, nitko nikad nije uspio nagovoriti da progovori makar jednu riječ o svome dvadesetogodišnjem braku s njime.

On nadzire sve nacionalne televizijske i radijske mreže, vlasnik je triju od četiri komercijalnih mreža u državi, ima dvije velike izdavačke kuće, dva nacionalna dnevna lista, pedeset magazina, najveću filmsku produkciju i distribucijsku kuću u državi, najpopularniji nogometni klub i nekoliko davatelja internetskih usluga. Osim toga, pod njegovim je izravnim utjecajem više od polovine marketinškog tržišta u državi u kojoj je, valjda usput, treći put premijer. Država je Italija. On je Silvio Berlusconi, zbroje li mu se mandati, najdugotrajniji premijer u talijanskoj povijesti i sasvim sigurno danas najveći osobni brend u globalnoj politici.

Berlusconi je, naravno, najbogatiji čovjek u Italiji i upravo je to vjerojatno ta presudna točka koja milijune Talijana, opčinjene sjajem koji blješti s televizijskih ekrana još iz predberlusconijevskog razdoblja, tjera da za njega glasaju već treći put u nizu isprekidanu naizgled razumijem i poštenijim političkim igračima – četvrti uračuna li mu se u taj slijed dvostruki, talijanski skraćeni, mandat od 2001. do 2006. Berlusconi je u uredu smijenio Romana Prodi (koji je bio dobar za Europsku uniju, ali očito previše sklon redu za Italiju), a prije toga Carla Azeglia Ciampija (1994.) i Giuliana Amata (2001.). U tom šarenom slijedu ne treba zaboraviti niti činjenicu da je Italija tijekom posljednje 63 godine, od završetka Drugoga svjetskog rata do danas, promijenila 64 premijera s pripadajućim ministarskim garniturama. Berlusconi se jedini u premijersku palaču useljavao triput. Što to Berlusconija čini posebnim? Ovisno o tome kojem taboru pripadaju, njegovi biografi ističu njegove nedvojbeno poslovne, pa i političke sposobnosti i karizmu kojom je spreman u trenutku pridobiti milijune za bilo koju od svojih ideja koju namjerava provesti u praksu ili, kad je riječ o protivnicima, njegove navodno čvrste veze s mafijom, nesmiljeni nepotizam, beskupuluzno i gotovo neskriveno potkupljivanje sudaca i cijeloga pravosudnog sustava te apsolutnu moć u medijima koji kreiraju javno mnijenje građana. I jedno i drugo nezadrživo vodi uspjehu. I jedno i drugo teško se može poreći, iako veze s mafijom nikad nisu dokazane, a neke od dokazanih nezakonitosti sâm je tijekom svojih premijerskih mandata uspio ugurati u područje legalnoga.

Kad je pak riječ o medijima, izvan njegova utjecaja ostala su tri najutjecajnija talijanska dnevnika: Il Corriere della Sera, La Republica i La Stampa, od kojih je prema njemu najkritičnija rimska Republica čije je pisanje u više navrata izazvalo njegove nekontrolirane ispade u javnosti koji su redovito detaljno prenosili mediji pod njegovim utjecajem. Iako su Talijani čitatelji, pa je i utjecaj tiskanih medija u Italiji snažan, činjenica da su pod njegovom šapom svi elektronski mediji među najspornijim je točkama na koju se pozivaju njegovi inozemni kritičari. Najoštriji među njima, londonski tjednik The Economist, objavio je 2001. godine seriju članaka pod egidom Zašto je Berlusconi nesposoban da vodi Italiju. Berlusconi ga je tužio, a The Economist je izašao u javnost s dokumentacijom koja potkrepljuje tezu o Berlusconijevoj nepodobnosti da vodi bilo kakvu zemlju, a ne samo Italiju, zbog uključenosti u brojne afere i neizbježnog sukoba interesa. Economistov autor David Lane (objavio je knjigu Berlusconi’s Shadow), ustvrdio je da Berlusconi nikad nije sudski odgovarao za svoja poigravanja sa zakonom upravo zato što je bio u prilici sâm mijenjati zakone kako i kad mu je to odgovaralo. Kada govori o britanskom tjedniku, Berlusconi ga i danas naziva posprđnim imenom ‘Ecomunista’.

Berlusconi se rodio 1936. godine u relativno dobrostojećoj obitelji koja je živjela u jednom od milanskih predgrađa. Takvo podrijetlo omogućilo mu je solidno obrazovanje u privatnoj školi koju je držao red Salezijanaca i poslije diplomu pravnika na Milanskom sveučilištu (diplomirao je na temi o utjecaju marketinga). Bude li ikad prema njegovoj biografiji snimljen film, a gotovo je nemoguće da se to ne dogodi, gledat ćemo pravu talijansku priču o obitelji u kojoj je otac zadužen za materijalnu sigurnost njenih članova, a majka je prava talijanska ‘big mama’, žena-matica koja svojoj djeci pruža sve ostale oblike podrške.

• Sve sam učinio kako bih omogućio da Rosella živi u boljem i sigurnijem svijetu – rekao je svojedobno sin Silvio objašnjavajući talijanskom novinaru osnovni motor svoje neugasive energije.

Pravo gorivo za taj motor stizalo je ipak s očeve strane. Luigi Berlusconi s vremenom je dogurao do statusa uglednog bankara na šefovskoj poziciji, a Berlusconijevi biografi ga često navode kao čovjeka koji je znao prepoznati ključni moment kad je njegovu sinu zatrebala financijska podrška. Bilo je to onda kad se sin, koji je u mladosti pomalo trgovao nekretninama, odlučio upustiti u ozbiljan biznis u građevinskom poduzetništvu. Potpomognut kreditima banke koju je vadio otac Luigi, poduzetni Silvio sagradio je tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća uz umjetno jezero pokraj Milana veliki stambeno-poslovni kompleks Milano 2. Gradnja je trajala 10 godina, ali isplatila se. Prodaja Milana 2 donijela je novac za pokretanje Publitalije, oglašivačke agencije kojom je bio udaren temelj kasnijega Berlusconijeva medijskog imperija.

Osvajanje medija počelo je osnivanjem male kabelske televizije – Telemilano – koja je krenula s programom 1974. godine za potrebe stanara u njegovim nekretninama. Tri godine poslije, nakon što je kupio još dva mala televizijska kanala, Berlusconi je sjedište kompanije preselio u središte Milana i s malih kabelskih sustava krenuo u pravu televizijsku produkciju.

Godinu dana poslije osnovao je prvu pravu medijsku grupu – Fininvest – koja ga je u roku od pet godina učinila milijunašem, s ukupnom zaradom od 260 milijuna eura (usklađeno s vrijednošću talijanske lire 1997.). Financiranje brzog rasta Fininvesta dugo je bilo predmetom brojnih sudskih istraga, jer nijedna se inspekcijska kontrola nije mogla snaći u kompleksnom sustavu holding kompanija koje su osnovale osnovnu kompaniju. Tragovi su navodno vodili prema mafiji, odnosno banci u Milanu zaduženoj za vođenje njenih financijskih operacija, ali priča, iako vrlo često navođena u medijima, nikad nije dobila službenu potvrdu.

Fininvest se vrlo brzo, putem umrežavanja lokalnih TV-stanica, pretvorio u prvu talijansku privatnu nacionalnu televizijsku mrežu i već je 1980. ozbiljno zagrizao u tada još neupitan i zakonski reguliran monopol državne mreže RAI. Kad je u vlasništvu imao tri zasebne televizijske nacionalne mreže – Canale 5, Italia 1 i Rete 4, država se digla protiv Berlusconija. Sudovi u Rimu, Torinu i Pescari potvrdili su zakonitost RAI-jeva monopola i zabranili nacionalno emitiranje privatnim mrežama. Zabrana je bila kratkoga dana jer je Berlusconi već sklopio čvrste veze s politikom. Za njega, a protiv sudskih zabrana bujanja njegovih medija zauzeo se Bettino Craxi, tadašnji talijanski premijer i čelnik Socijalističke partije Italije, a poslije i njegov vjenčani kum i bliski poslovni suradnik.

Cijelo vrijeme dok su inspekcije, policija i sudovi neuspješno istraživali njegove financijske poslove, koji su većinom do danas ostali skriveni javnosti, Berlusconijev se privatni život odvijao javno i često je publici gladnoj senzacija bio zanimljiviji od sapunica koje se emitiraju na njegovim televizijskim programima. Ženio se dvaput – prvi put s Carlom dall’Oglio koja danas živi u Londonu i nitko je nikad nije uspio nagovoriti da progovori makar i jednom o svome dvadesetogodišnjem braku s Berlusconijem (navodno je za šutnju dobila adekvatnu naknadu), drugi put s glumicom Veronicom Lario, s kojom je i danas službeno u braku, iako je ona, brbljavija od svoje prethodnice, medijima već odavno objavila da ‘svog muža viđa jedino na televiziji’.

Iz prvoga braka ima dvoje djece. Kćer Marina danas je šefica Fininvesta i jedna od najbogatijih i najmoćnijih žena na svijetu prema listi koju svake godine objavljuje američki poslovni magazin Forbes. Sin Piersilvio u vrhu je Mediaseta, još jednog obiteljskog medijskog konglomerata, ali najpoznatiji je po vijestima iz trač rubrika i kratkim ali burnim vezama s televizijskim hostesama. U vlasništvu Mediaseta su tri nacionalna televizijska kanala, danas najveća talijanska oglašivačka i PR agencija Publitalia i izdavačka kuća Arnoldo Mondadori, naravno, također najveća u Italiji. Veronica Lario (prije početka glumačke karijere zvala se Miriam Bartolini), upoznala se s današnjim premijerom Italije 1980., u vrijeme dok je glumila u jednoj od veselih talijanskih predstava koje su, spredajući se s premijerskom suprugom, mediji koji to smiju, što znači malobrojni koji nisu njegovi, proglasili ‘topless klasičnom’. Vjenčali su se pet godina poslije, kad je živahni budući premijer uspio otpraviti bivšu suprugu. Lario je danas navodno (i navodno prilično javno) u ljubavnoj vezi s marksističkim filozofom Massimom Cacciarjem, nekadašnjim gradonačelnikom Venecije (i profesorom njene i Berlusconijeve starije kćeri). Zbog osvete prema mužu ‘kojeg viđa na televiziji’, a koji je simbol tajkunskog kapitalizma prema talijanskom receptu, ili iz nekih drugih prilično nedokutivih razloga koji se eventualno mogu dovesti u vezu s marketinškim potencijalom njenog izgleda, Berlusconijeva legalna supruga danas je u Italiji postala nekom vrstom ikone talijanske ljevice.

Jedan od članova obitelji Berlusconi koji se najčešće javno sukobljava s Veronicom Lario, Silvijev je brat Paolo Berlusconi, vlasnik i voditelj umjereno desnog dnevnika Il Giornale, koji u javnosti čvrsto promiče berlusconijevska politička stajališta.

Silvio Berlusconi navodno u prošlosti baš i nije imao namjeru ozbiljno se aktivno baviti politikom. Biografi se, međutim, i tu prilično razlikuju u pristupu, ovisno o tome pripadaju li ‘njegovima’ ili su iz protivničkih redova. Prvi uglavnom ističu da se odlučio aktivirati kad je shvatio da biznis treba jaču podršku od one koju mu može pružiti vladajuća ljevica. Drugi zlurado sugeriraju da je u politiku ušao upravo u trenutku kad mu je zatrebao imunitet koji zastupnike štiti od sudskog progona. Ni jednu od dviju teorija ne treba odbaciti kao posve pogrešnu. U svakom slučaju u strukturi vlasti u Italiji ušao je svojevrsnim ‘blitzkriegom’, nepuna tri mjeseca nakon što je osnovana njegova stranka Forza Italia (ime je dobila po jednom od najglasnijih navijačkih slogana s nogometnih utakmica).

Nakon izbora 1994. izabran je za predsjednika Vijeća ministara i premijera u prvoj desničarsko orijentiranoj talijanskoj vlasti nakon 34-godišnjeg razdoblja vladavine ljevice. Sedam mjeseci poslije kabinet se raspao ‘zbog unutarnjih nesuglasica’. Nakon toga, pa sve do 2001. bio je na čelu oporbe. Tada se opet dokopao premijerske pozicije, koju je uz jednu izmjenu kabineta zadržao do 2006., kada je izgubio od Romana Prodiha koji se iz Bruxellesa, s mjesta šefa Europske komisije, vratio u Italiju. Prodi je ‘izgorio’ nakon godinu i pol, što je Berlusconiju omogućilo senzacionalan povratak na ovogodišnjim izborima.

Kritičari berlusconijevskih pristupa politici najviše mu zamjeraju potpunu autokraciju i zanemarivanje bilo kakve koncepcije osim kratkotrajnih političkih akcija usmjerenih prije svega na ispunjenje njegovih vlastitih poslovnih potreba ili rješavanje njegovih problema sa zakonom. Forza Italia, kažu, zapravo se teško može smatrati političkom strankom jer u njoj ne postoji ni tračak političke ili stranačke kulture. Ona je i nakon izbora ostala u službi berlusconijevske propagande. Činjenica je da je prilično teško drukčije tumačiti politiku i političku poziciju stranke za čije potrebe sva istraživanja radi agencija u vlasništvu njenog šefa, kao što u slučaju Forze Italia radi Berlusconijeva Publitalia. Jednako tako, teško je i ozbiljno raspravljati o stranci koja nikad nije objavila broj svojih članova. A prilično teško je i ne prepoznati Berlusconijeva osobne interese u zakonima koji smanjuju ograničenja nad vlasništvom u medicini, omogućavaju beskrajno zatezanje sudskih procesa kad je riječ o korupciji u biznisu ili otvoreno proširuju imunitet vladajućih političara i na razdoblje kad oni više ne sjede u vladajućim tijelima. Služeći se zakonskim akrobacijama vlastitog premijerskog kabineta, Berlusconi je već u nekoliko navrata uspio izbjeći procesuiranje nagomilanih optužbi protiv njega ili njegovih kompanija, za pokušaje utaje poreza, računovodstvene igre s iskrivljenim brojkama, korupciju ili pokušaje potkupljanja policajskih službenika i sudaca. Pravda mu se najviše približila 2002. kad je njegov brat Paolo ‘pristao’ platiti 52 milijuna eura nagodivši se izvan suda u procesu koji je uključivao niz optužnica i jednu za korupciju.