Stvarna vrijednost nije vidljiva iz provincijalne perspektive

Ni mediji ni hrvatski politički vrh, koji brifira medije o značenju pojedinih događaja, nisu prepoznali važnost prvog posjeta njemačkog predsjednika Hrvatskoj.

Dakako da znate tko je George Bush i da ste primijetili da je bio u Zagrebu. A jeste li možda primijetili da nam je samo deset dana poslije u posjet došao njemački predsjednik Horst Köhler? Niste mogli primijetiti osim ako baš niste fanatik u traganju za malim vijestima. Ili ako niste pasionirani čitatelj ženskog časopisa Glorije. Ondje ste mogli naći najdojmljiviji trag posjeta njemačkog predsjednika Republike Hrvatskoj: veliku fotografiju prvih dama, gde Eve Köhler i gde Milka Mesić u šetnji Zagrebu. Onda samo prelistate novine nekoliko dana unatrag i naći ćete i predsjednika u protokolarnim vijestima s Pantovčaka i iz Banskih dvora. Tako su posjet njemačkog predsjednika doživjeli hrvatski mediji, a, očito, i hrvatski politički vrh, koji brifira medije o značenju pojedinih događaja.

Ali kad se malo udaljite od naše samodovoljne, provincijalne perspektive, posjet predsjednika Köhlera imao je bitno drukčije značenje i simboliku nego što se to kod nas primijetilo. Predsjednik Köhler, doduše, nema izvršnu vlast, u našem političkom žargonu posprdo bi ga nazvali ‘predsjednikom fikusom’. Ali izvan njemačkih granica upravo on predstavlja njemačku državu. Ta država, utjelovljena u predsjedniku Köhleru, prvi je put posjetila Hrvatsku. A u proteklih sedamnaest godina bila je uvijek strateška hrvatska saveznica, najprije u borbi za priznanje i teritorijalnu cjelovitost, a zatim u nastojanjima da se priključimo zapadnim integracijama. Možda više pamtim vanjskopolitičke ministre Hans-Dietricha Genschera i Klaus Kinkela, koji su nam pružali ključnu potporu u ime crno-žute koalicije početkom devedesetih, a manje smo primijetili i upamtili Güntera Verheugena, bliskog suradnika socijaldemokratskoga kancelara Schrödera, koji nam je 2002. kao europski povjerenik za proširenje zapravo otvorio vrata za kandidaturu za EU.

Bez obzira na to bila na vlasti crno-žuta, crveno-zeleno ili crno-crvena koalicija, kad god je zatrebala saveznička potpora, hrvatski bi politički vrh kucao na njemačka vrata i ona su se otvarala. Zatim, nakon sedamnaest godina takva strateškog partnerstva, ta njemačka država predstavljena u predsjedniku Köhleru dolazi u prvi službeni posjet Zagrebu, upravo sada kad se taj proces europske integracije Hrvatske privodi kraju. I nailazi na medijski muk i neprepoznavanje.

No je li to uistinu iznenađenje? Ili je neprepoznavanje logična posljedica različitih vrijednosti naše novopečene političke elite s jedne strane i funkcije njemačkog predsjednika s druge strane? Hrvatski političari respektiraju najsroviću moć, onu koja proizlazi iz izvršne vlasti. Njemački predsjednik nema izvršnih ovlasti, ali ga se u intelektualno razvijenijem okružju od našeg percipira kao simbol države, njenu vertikalnu. Ne samo na temelju ustava nego i osobnog ugleda koji su jaki pojedinci ugrađivali u tu funkciju. Jedan od njih je i Horst Köhler. Prije no što ga je njemački parlament izabrao za predsjednika države, bio je direktor MMF-a, još prije toga jedan od direktora u EBRD-u, a još prije toga priznati financijski menadžer, državni tajnik u Kohlovu vladi koji je, među ostalim, sudjelovao u pregovorima o Maastrichtskom sporazumu, temeljnom ugovoru EU.

Njemu funkcija predsjednika Njemačke nije trebala da bi putovao po svijetu. Zato putuje rijetko, onda kad to uistinu nosi simboličnu poruku. Nije mu ta funkcija trebala kao odskočna daska za međunarodnu karijeru. Naprotiv, zbog nje je prekinuo međunarodnu karijeru. Kad su ga upitali zašto, odgovorio je: ‘Jer volim Njemačku.’ Niti mu je međunarodna karijera trebala da bi sâm sebi postao velik. Naprotiv, o svom je radu u internacionalnom okružju u EBRD-u rekao: ‘To me iskustvo učinilo do neke skromnijim, s druge strane ponešto otvorenijim, čak radoznalijim. Naučio sam po zorno slušati, a zatim dobro raz misliti što dobroga nosi neka ideja.’ I onda, tako neobično satkan, dođe u službeni posjet Hrvatskoj, bez bića kojim povremeno maše svaki ambasador Europske komisije u Zagrebu, s porukom da se Njemačka raduje skorom hrvatskom članstvu u EU. Tko bi ga primijetio i prepoznao njegovu poruku? A kamoli shvatio da njegova riječ ponegdje može imati veću težinu od bićeva europskih namjesnika?