Atlantska plovidba izravno je sljedbenik pomorske tradicije i to će zauvijek ostati. Dubrovnik je nakon Drugoga svjetskog rata ostao bez flote i jedine osnove gospodarstva. Nekoliko entuzijasta vodilo je deset godina borbu da bi 1955. godine Atlantska plovidba dobila pet brodova prosječne starosti 35 godina, što je bilo ispod svakog prosjeka i od tada malo pomalo postala lider u regiji. Atlantska plovidba postala je pojam i izraz moći Dubrovnika, što u jednoj mjeri potvrđuje i danas.
Zašto se Atlantska plovidba poslovno okrenula i turizmu? Je li to svojevrsna ‘rezerva’ u slučaju nove krize na svjetskom pomorskom tržištu? Pomorsko tržište ovisi o snazi svjetske ekonomije te ponude i potražnje sirovinama. Posljednju krizu, koja je trajala od 1995. do 2002. godine, moram priznati, jedva smo preživjeli. Mnoge brodarske tvrtke u svijetu i kod nas su bankrotirale, poput Šibenske i Dalmatinske plovidbe te Croatia line. Tada smo naučili da je vrlo opasno vezati se isključivo uz jednu djelatnost. Do Domovinskog rata bili smo vezani jedino uz pomorstvo, i u najvećoj krizi grada, u kojem su vladali apatija i beznade, odlučili smo kupiti razrušeni hotel Imperial. U međuvremenu se počeo razvijati turizam i mediji su važnost te gospodarske grane stavljali ispred brodarstva.
Što je s gradnjom novih brodova? Kolika je prosječna starost vaše flote u odnosu na trendove svjetskog tržišta?
Izraz smo gospodarske moći Grada Dubrovnika
