Kultura

Plesni centar Tala osnivačica i voditeljica Larise Lipovac i Tamara Curić predstavio je na ZKM-ovoj maloj sceni Polanec novu produkciju popularnog naziva Ne boj se i mene je strah. Izvođači te, najtočnije formulirano, koreodrame plesačica su Larisa Lipovac i glumac Dražen Šivak, dok koreografiju potpisuje Ksenija Zec, poznata po suradnjama sa ZKM-om i Teatrom Exit.

Ne boj se i mene je strah obiluje svakodnevnim i privatnim materijalom koji je u fazi istraživanja i procesa poslužio kao predložak i osnovni impulz za gradbu scenskog sadržaja, dok u finalnoj verziji funkcionira kao katalizator i učvršćivač emocionalne razine atmosfere – dakle, šarma, humor i identifikacijskog potencijala.

Inicijalna ideja predstave bila je istraživanje funkcije i mehanizma djelovanja straha shvaćenog u njegovoj svakodnevnoj, širokoj primjeni, odnosno utjecaju, počevši od primarnog straha prema vlastitom identitetu pa do interaktnog straha od uspostavljanja određene razine odnosa s drugim identitetom. Znakovita je i simptomatična u tom smislu rečenica koju Dražen Šivak izgovara u predstavi: ‘Strah me da danas nisam živio, a sutra je četvrtak.’

Proces nastanka predstave je tu inicijalnu problematiku razradio i nadogradio pitanjima prostora, mjesta i pozicija ne bi li istražio moduse uvjetovanosti i određivanja tijela i prostora. Jedina tema koja se nije nikakvim problemskim i izvedbenim strategijama probala definirati, već naprotiv dodatno zakomplicirati i dovesti u pitanje, jest tema narativne vrste i razine odnosa dvoje protagonisti. Larisa i Šivak bi mogli biti bilo tko drugi, u bilo kojem drugom odnosu, jednako kao što mogu biti točno ono što taj tren na sceni reprezentiraju.

Međutim, ta istraživanja krucijalnih, fenomenoloških pitanja nikad nisu u svojoj finalnoj prezentaciji prelazila razinu komercijalne prijemčivosti. Komunikacijska razina predstave počiva ponajprije u jednostavnom i šarmantnom polju ilustracijsko-poetičnoga koda, mada ne bez mana. Možda najvrednija premisa Larisinog i Šivakovoga šestomjesečnog istraživanja jest bezazlena transparentnost vlastite pozicije konteksta i sadržaja predstave; bezazlena, dakle ona koja nema straha. A upravo je u tom smjeru i formulirana tekstualna priležnica koreodrame: ‘To je mogla biti fina priča o ljubavi, uostalom nisu li sve priče o tome? To je mogla biti i priča o gubitku, onako prava, pravo snažna, o nekom velikom preokretu, nekoj nepromjenjivosti ili samo tihanoj slutnji zbog koje se radaju velike riječi… Ili, to je pak mogla biti priča o dobitku, pa da bude onako, veselo. S mnogo glazbe i štosa… Ili je to mogla biti priča o samoći, eh tu je moglo i trebalo biti dobre poezije. Što se u narodu kaže: snebivanja nad svijetom. Šteta.’