O kvaliteti i neobavezno

Na 9. hrvatskoj konferenciji o kvalitetu sudjelovalo je 250 menadžera, internih i eksternih auditora koji su tijekom tri dana i između mnogih predavanja o inovacijama, upravljanju promjenama i zahtjevima globalizacije ipak pronašli vremena i za druženje uz kavu i ležernije teme. Na posljednjoj večeri, koju su sponzorirali Nexe grupa i Vindija, neki su odlučili i zaplesati i na trenutak planiranje 53. europskog kongresa o kvaliteti sljedeće godine u Dubrovniku ostaviti po strani.

Unatoč svim pogreškama i nesnaženju, čini mi se da u ovoj fazi Zoran Milanović nema ozbiljnog protukandidata. Novo je lice u utrci za predsjednika SDP-a Dragan Kovačević, baš kao što je prije godinu dana to bio Zoran Milanović. Drugo novo lice u godinu dana? Dojam je da je riječ prije o taktičkoj nego o stvarnoj kandidaturi, o pokušaju da takozvana Bandićeva struja utječe na izbor i na svoje pozicioniranje unutar budućeg vodstva stranke.

Da vam je prije samo pet godina netko rekao da će SDP postati najdinamičnija, najzanimljivija i najmanje predvidljiva stranka na domaćoj političkoj sceni, ne biste ga shvatili kao ozbiljnog analitičara. Još bi neozbiljnije taj nesretni analitičar djelovao da je tome dodao kako će HDZ istodobno postati najstatičnija, najdosadnija i nasvim predvidljiva stranka. A, eto, dogodilo se! Prošao je Sabor HDZ-a, a da se prvi put o izbornom skupu te stranke praktički nema što reći, niti napisati: sve je bilo poznato, unaprijed izabrano i ispeglano, stranka pod apsolutnom kontrolom svoga predsjednika. Ivo Sanader na vrhuncu moći. Na drugoj je strani SDP dva tjedna uoči izborne konvencije s tri predsjednička kandidata, i to ne zato da bi fingirao unutarstranačku demokraciju, nego zato što je stranka u istinskom previranju, a njezino vodstvo u istinskom sukobu i borbi za (pre)vlast.

Razlog je tome nagli odlazak prethodnog neupitnog vode SDP-a Ivica Račana i nedovoljno vremena za preobrazbu stranke, a novome predsjedniku Zoranu Milanoviću nedostaje mnogo osobina koje se pretpostavlja da bi ih trebao imati voda ozbiljne političke stranke, nadasve političkog iskustva i lukavstva. Ali, dio je razloga i u tome što se Račanov model vođenja i pozicioniranja stranke potrošio i ne može se preko noći zamijeniti novim, do promjena se dolazi kroz konflikte i to je upravo ono što se sada događa u SDP-u i što ga čini zanimljivim.

Tko će izaći kao pobijednik iz tih previranja? Unatoč svim pogreškama i nesnaženju, čini mi se da u ovoj fazi Zoran Milanović nema ozbiljnog protukandidata. Davorko Vidović ima očitu političku ambiciju, i njegova unutarstranačka lobi-stička mreža nije zanemariva, ali koju bi poruku nosio njegov izbor? Poruku da SDP ide unatrag. Jer Vidović prije djeluje kao sljedbenik Saveza socijalističke omladine nego kao predstavnik suvremene socijaldemokracije. Sve da se to i dogodi, taj izbor ne bi za SDP bio dugoročno rješenje.

Novo je lice u utrci za predsjednika Dragan Kovačević, baš kao što je prije godinu dana to bio Zoran Milanović. Drugo novo lice u godinu dana? Mali su izgledi da postane predsjednikom, tim više što Kovačević ne pobuđuje dojam istinske političke ambicijoznosti. Dojam je da je prije riječ o taktičkoj negoli o stvarnoj kandidaturi, o pokušaju da takozvana Bandićeva struja utječe na izbor i na svoje pozicioniranje unutar budućeg vodstva stranke, nego o istinskoj namjeri da Kovačević bude predsjednik. I na kraju opet nekako ostaje Zoran Milanović, sa svim slabostima koje je pokazao u proteklih godinu dana, ovaj put više ne kao nova nada, nego kao manje zlo.

Milanović još može stvoriti uvjete za preobrazbu SDP-a od Milanovića imali bi problema preuzeti stranku poput SDP-a i ovladati njome u godini u kojoj su još imali i parlamentarne izbore. No vjerojatno je najveća Milanovićeva pogreška to što je želio preuzeti stranku čvrsto kao što je prije osam godina Sanader preuzeo HDZ, a odbijao je bilo što naučiti iz tog preuzimanja. Sanader se udržao sa svim jakim ljudima stranke da bi eliminirao jednog najjačeg protivnika – Ivica Pašalića. Milanović se udržao s jednim jakim čovjekom stranke, po prirodi konfliktnim Slavkom Linićem, da bi eliminirao sve ostale jake ljude stranke i uveo tzv. nove snage.

Dođuše, tu je imao jednu realnu prepreku: nije on oda-brao Linića, nego je Linić odabrao njega i osigurao mu izbor za predsjednika stranke. Taj spoj konflikt-nog Linića i konfliktog Milanovića rezultirao je time da na dosad najdosadnijem Saboru HDZ-a Sanader može Milanoviću uputiti ironičnu poruku kako on, dakle Milanović, najbolje radi za HDZ. Njome Sanader, dakako, potpiruje sukob u SDP-u i ohrabruje Milanovićeva stranačke protivnike. Ali dijagnoza je točna. Kako mu Milanović može vratiti? Tako da počne učiti od svoga najvećeg protivnika – Sanadera. Da nauči kako sklopiti deset saveznika da bi se dobila bitka protiv ključnog protivnika na jednom frontu, umjesto da se otvara deset frontova bez saveznika.

Ovlada li tom tehnikom i preživi li izbornu konvenciju, Milanović još može stvoriti uvjete za preobrazbu SDP-a, i postati ozbiljan politički takmac Sanaderovu HDZ-u. Trenutačno to izgleda kao fikcija. Ali apsolutna vlast s vremenom postaje nekreativna i dosadna.