UOČI IZBORNE KONVENCIJA SDP-a

Unatoč svim pogreškama i nesnaženju, čini mi se da u ovoj fazi Zoran Milanović nema ozbiljnog protukandidata. Novo je lice u utrci za predsjednika SDP-a Dragan Kovačević, baš kao što je prije godinu dana to bio Zoran Milanović. Drugo novo lice u godinu dana? Dojam je da je riječ prije o taktičkoj nego o stvarnoj kandidaturi, o pokušaju da takozvana Bandićeva struja utječe na izbor i na svoje pozicioniranje unutar budućeg vodstva stranke.

Da vam je prije samo pet godina netko rekao da će SDP postati najdinamičnija, najzanimljivija i najmanje predvidljiva stranka na domaćoj političkoj sceni, ne biste ga shvatili kao ozbiljnog analitičara. Još bi neozbiljnije taj nesretni analitičar djelovao da je tome dodao kako će HDZ istodobno postati najstatičnija, najdosadnija i nasvim predvidljiva stranka. A, eto, dogodilo se! Prošao je Sabor HDZ-a, a da se prvi put o izbornom skupu te stranke praktički nema što reći, niti napisati: sve je bilo poznato, unaprijed izabrano i ispeglano, stranka pod apsolutnom kontrolom svoga predsjednika. Ivo Sanader na vrhuncu moći. Na drugoj je strani SDP dva tjedna uoči izborne konvencije s tri predsjednička kandidata, i to ne zato da bi fingirao unutarstranačku demokraciju, nego zato što je stranka u istinskom previranju, a njezino vodstvo u istinskom sukobu i borbi za (pre)vlast.

Razlog je tome nagli odlazak prethodnog neupitnog vode SDP-a Ivice Račana i nedovoljno vremena za preobrazbu stranke, a novome predsjedniku Zoranu Milanoviću nedostaje mnogo osobina koje se pretpostavlja da bi ih trebao imati voda ozbiljne političke stranke, nadasve političkog iskustva i lukavstva. Ali, dio je razloga i u tome što se Račanov model vođenja i pozicioniranja stranke potrošio i ne može se preko noći zamijeniti novim, do promjena se dolazi kroz konflikte i to je upravo ono što se sada događa u SDP-u i što ga čini zanimljivim.

Tko će izaći kao pobijednik iz tih previranja? Unatoč svim pogreškama i nesnaženju, čini mi se da u ovoj fazi Zoran Milanović nema ozbiljnog protukandidata. Davorko Vidović ima očitu političku ambiciju, i njegova unutarstranačka lobi-stička mreža nije zanemariva, ali koju bi poruku nosio njegov izbor? Poruku da SDP ide unatrag. Jer Vidović prije djeluje kao sljedbenik Saveza socijalističke omladine nego kao predstavnik suvremene socijaldemokracije. Sve da se to i dogodi, taj izbor ne bi za SDP bio dugoročno rješenje.

Novo je lice u utrci za predsjednika Dragan Kovačević, baš kao što je prije godinu dana to bio Zoran Milanović. Drugo novo lice u godinu dana? Mali su izgledi da postane predsjednikom, tim više što Kovačević ne pobuđuje dojam istinske političke ambicijoznosti. Dojam je da je prije riječ o taktičkoj negoli o stvarnoj kandidaturi, o pokušaju da takozvana Bandićeva struja utječe na izbor i na svoje pozicioniranje unutar budućeg vodstva stranke, nego o istinskoj namjeri da Kovačević bude predsjednik. I na kraju opet nekako ostaje Zoran Milanović, sa svim slabostima koje je pokazao u proteklih godinu dana, ovaj put više ne kao nova nada, nego kao manje zlo.

Milanović još može stvoriti uvjete za preobrazbu SDP-a od Milanovića imali bi problema preuzeti stranku poput SDP-a i ovladati njome u godini u kojoj su još imali i parlamentarne izbore. No vjerojatno je najveća Milanovićeva pogreška to što je želio preuzeti stranku čvrsto kao što je prije osam godina Sanader preuzeo HDZ, a odbijao je bilo što naučiti iz tog preuzimanja. Sanader se udržao sa svim jakim ljudima stranke da bi eliminirao jednog najjačeg protivnika – Ivica Pašalića. Milanović se udržao s jednim jakim čovjekom stranke, po prirodi konfliktnim Slavkom Linićem, da bi eliminirao sve ostale jake ljude stranke i uveo tzv. nove snage.

Dođuše, tu je imao jednu realnu prepreku: nije on odabrao Linića, nego je Linić odabrao njega i osigurao mu izbor za predsjednika stranke. Taj spoj konflikt-nog Linića i konfliktog Milanovića rezultirao je time da na dosad najdosadnijem Saboru HDZ-a Sanader može Milanoviću uputiti ironičnu poruku kako on, dakle Milanović, najbolje radi za HDZ. Njome Sanader, dakako, potpiruje sukob u SDP-u i ohrabruje Milanovićeva stranačke protivnike. Ali dijagnoza je točna. Kako mu Milanović može vratiti? Tako da počne učiti od svoga najvećeg protivnika – Sanadera. Da nauči kako sklopiti deset savezništava da bi se dobila bitka protiv ključnog protivnika na jednom frontu, umjesto da se otvara deset frontova bez saveznika.

Ovlada li tom tehnikom i preživi li izbornu konvenciju, Milanović još može stvoriti uvjete za preobrazbu SDP-a, i postati ozbiljan politički takmac Sanaderovu HDZ-u. Trenutačno to izgleda kao fikcija. Ali apsolutna vlast s vremenom postaje nekreativna i dosadna.

Pripremom terena ovih je dana u Poduzetničkoj zoni Ogulin počela gradnja suvremenog pogona za proizvodnju gumeno-tehničkih proizvoda te tvornice za reciklažu i oporabu rabljenih autoguma i ostalih vrsta otpadne gume. Investitor Gumara Čavić d.d. iz Zagreba, u 96-postotnom vlasništvu supružnika Sande i Milana Jakovljevića, odlučio je preseljenjem cjelokupne proizvodnje u ogulinsku Zonu napraviti veliku prekretnicu u 50-godišnjoj povijesti te tvornice gumeno-tehničkih proizvoda, čime otvara i tri nova poglavlja u poslovanju tvrtke.

Zagrebačkog poduzetnika Milana Jakovljevića, koji je 20 godina bio poslovod a u trgovackom poduzeću Slavija te kasnije i ugostitelj, dio medija povezuje s kamatarskim podzemljem kao izvorom njegove goleme imovine, na što on odgovara da je iza njegovih akvizicija stajala bankovna kreditna potpora.

• Ranije su me pratile domaće banke, ali sve svoje domaće dugove riješio sam reprogramiranjem financiranjem s povoljnijim uvjetima LHB banke iz Frankfurta, inače članice grupacije Nova Ljubljanska banka – kaže Jakovljević.

Jakovljević je na čelu Gumare Čavić od 2000. godine, i iako je unaprijedio njeno poslovanje, kaže da sa sadašnjih 70-ak zaposlenih mora posao razvijati u smjeru veće automatiziranosti i velikoserijske proizvodnje. Dio radnika će do preseljenja otići u mirovinu, a svima ostalima će Jakovljević, kako kaže, ponuditi posao i u Ogulin. Prema njegovim riječima, za potrebe prijevoza radnika iz Zagreba u Ogulin kupit će vlastiti autobus.

Osim mnoštva manjih kupaca, Gumara Čavić u Hrvatskoj opskrbljuje i sustave kao što su Ina, HŽ, Gredelj, Končar i drugi, u BiH željeznici Federacije, a posebno je važan povratak na tržište Srbije, gdje opskrbljuje tvornicu traktora IMT, beogradsko gradsko prijevozno poduzeće, rafineriju u Pančevu i mnoge druge. No, to očito nije dovoljno, pa je Jakovljević odlučio ući u posao oporabe autoguma i drugoga gumenog otpada. U toj djelatnosti, u skladu s Pravilnikom o gospodarenju otpadnim autogumama, posao je na vrlo visokoj razini razvio varažinski Gumimpex braće Kirić, manji dio guma spaljivanjem su rješavale cementare, a Jakovljević s pogonom kapaciteta 20 tisuća tona na godinu, koji počinje graditi pokraj Ogulina, postaje važan ‘igrač’ u tom segmentu gumarske industrije.

U Ogulin su ga, kaže, privukli tamošnji dužnosnici s izraženom vizijom gospodarskog razvoja, odličan položaj za pokrivanje četirijsku županiju, bližina autoceste, postojeća infrastruktura u Zoni koja se razvija na bazi bivšega Bechtelova kampa te mogućnost da odmah u komadu kupi barem 10 hektara zemljišta.

• Odlične su i ostale pogodnosti: cijena zemljišta je osam eura po kvadratu i toliko sad plaćamo prilikom gruntovne uknjižbe koja je u tijeku. Međutim, budući da ondje planiramo zaposlit oko 120 ljudi, cijena zemljišta bit će euro po kvadratu, pa će nam prodavatelj, gradska tvrtka Poduzetnička zona Ogulin, i tu razliku u cijeni vratiti kad to zapošljavanje i ostvarimo. Nova tvornica, u kojoj će glavnina biti reciklaža i oporaba otpadnih guma, bit će sagrađena prema najsuvremenijoj tehnologiji njemačke tvrtke MEWA, s kojom je već i zaključena isporuka i instaliranje opreme – rekao je Jakovljević.

Vrijednost ukupne investicije u ogulinskoj zoni bit će oko 18 milijuna eura, što će obuhvatiti u drugoj fazi i gradnju pogona za skupljanje i reciklažu raznih vrsta plastičnih masa, i proizvodnju plastično-gumenih dijelova, prije svega za autoindustriju.

• Osim što smo članica klastera dobavljača automobilske industrije, sklopili smo i ugovor s kragujevačkom Zastavom o proizvodnji gumenog asortimana za njihova vozila. Pregovaramo i s drugim proizvođačima, a naš je daljnji cilj preko gume prijeći i na proizvodnju plastičnih dijelova za automobile, i ta tehnologija dolazi u drugoj fazi u ogulinskoj zoni. Što se tiče reciklaže gume, to je čista tehnologija kojom ćemo iz gume izdvajati čeličnu žicu i tekstil i prodavati ih specijaliziranim tvrtkama, a od gume ćemo raditi granulat različitih gradacija i od njega proizvoditi sve traženije gumene ploče za popločavanje dječjih vrtića, pločnika, farmi, čak i za autoceste, a i naš dosadašnji program će se u to uklapati – kaže Jakovljević.

Osim toga, proizvodnja će mu imati bitno drugačije kalkulacije, s obzirom na to da će prema Pravilniku o gospodarenju otpadnim gumama kao oporabitelj ostvarivati pravo na 600 kuna po toni zaprimljenih guma, koje kao naknadu isplaćuje Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Već samom tom naknadom, tvrdi Jakovljević, moći će u dobrom dijelu servisirati otputu investicijskoga kredita.

S obzirom na to da će mu preseljenjem tvornice u Ogulin u Zagrebu u Ivanečkoj ulici ostati vrlo vrijedan prostor, Jakovljević kaže da već ima gotov projekt za gradnju stambeno-poslovnog objekta Ciglenica. Vrijednost te investicije bit će oko 15 milijuna eura.