Dubrovnik je grad turizma, uz nešto malo brodarstva, sve ostalo su popratne djelatnosti. Trenutačno se nudi obnova u ratu porušenih hotela jer gotovo trećina kapaciteta nije u funkciji. Njihov je vlasnik Fond za privatizaciju ili privatnici kojima dinamika gradnje nije najjača strana. Ozbiljan problem dubrovačkog turizma je hotel Belvedere, neiskorišten kapacitet i potencijal u dvojnom vlasništvu Ine i jednoga hrvatskog poduzetnika koji živi u Londonu. Oni nisu našli zajednički jezik i zbog toga smo mi u Dubrovniku taoci toga neobnovljenog hotela i žalosni zbog nemoći gradske uprave. Još nekoliko hotela nije u funkciji, poput Vrtova sunca, koji su izvršno počeli obnovu, međutim, zbog neriješene situacije sa zemljištem projekt je blokiran. To znači da ovog ljeta nećemo dobiti novih 200 radnih mjesta i 1.500 kreveta jer projekt neće biti gotov. Postoji još nekoliko problema, ali Dubrovnik je u zamahu i potrebno je još pet godina da se taj zamah ispuni te da dobijemo krajnji cilj.
Krajnji cilj je stvoriti grad s pet zvjezdica, sa sadržajima poput golfterena, sportsko-rekreacijskog parka i marine. Nismo destinacija masovnog turizma, niti želimo biti. Trenutačno to bivamo, iako ne želimo, zbog brojnih kruzera. Grad to svjesno dopušta jer su nam se kruzeri pokazali kao značajan izvor prihoda.
Vrlo je teško doći do prave istine, moram to otvoreno reći. Oni koji zarađuju neće reći da mnogo zarađuju jer je takav dubrovački mentalitet. Ne zna se koji je krajnji rezultat, ali mogu reći da imamo proračun od 400 milijuna kuna, a kada sam 2001. godine postala gradonačelnica iznosio je 90 milijuna kuna. To govori o velikoj poduzetničkoj aktivnosti na našem području. No, budući da nema nemira ili demonstracija, očito je da su svi naši svoj interes. Imamo stožer na razini grada koji se sastaje jednom na tjedan i rješava prometna pitanja. Tu je direktor lučke uprave, šef prometne policije, šef ceha turističkih agencija i drugi koji se sastaju i dogovaraju prometnu strategiju za taj tjedan. Nakon toga šalju se obavijesti građanima, poput one da se u subotu ne preporuča dolazak u grad automobilima. Ponekad nam građani to spočitavaju, ali svi živimo od toga.
Mislim da je stanje solidno, bez obzira na visoke cijene. Ljeti se zaradi dovoljno za zimu, a uz to prodaja nekretnina je razlog zašto ljudi dobro žive. Pokušavamo spriječiti prodaju stare gradske jezgre, ali ne uspijevamo. Tražimo i od države načine na koje bi se zaustavila ta prodaja, kako bi se stanovništvo zaštitilo u Gradu. Za vrijeme rata ljudi su kupovali sve osim Grada i Mokošice, a poslije 2000. godine kvadrati stana skočili su do osam tisuća eura i ljudi koji su jeftino došli do stanova nisu mogli odoljeti ponudi. Tim su sredstvima mogli kupiti dva stana u drugom dijelu grada i imati pristojnu uštedu. Istovremeno uvjeti života u Gradu nisu dobri. Uveli smo razne privilegije, poput jeftinijeg parkinga, besplatnog plina i grijanja, otvorili smo i nekoliko dućana koji plaćaju najam 99 kuna na mjesec, kako bi stanovnici Staroga grada mogli osnove namirnice kupiti u staroj jezgri, ali to im očito nije dovoljno. Tehnološki napredak je jak i veliki trgovački centri privlače ljude pa svi žele kupovati u njima, a ne u nekom dućanu na uglu koji im nije dovoljno atraktivan. U Gradu se ne može tako jednostavno postaviti satelitska antena, klimatizacijski uređaji i stanovnici se ponekad osjećaju kao građani drugog reda.
Tražili smo da se u svim gradskim jezgrama, ne samo u Dubrovniku, na neki način ograniči prodaja nekretnina. Danska je to uspjela osigurati kroz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, ali Hrvatska se za to više ne može izboriti. Htjeli smo da Vlada donese uredbu kojom će se ograničiti prodaja, međutim, to je neustavno. No, ipak postoji i dobra strana te prodaje. Kupci, odnosno Zagrepčani, Irci, Rusi, Englezi, obnavljaju stanove u skladu s konzervatorskim smjernicama i čine dobro djelo jer oni koji su siromašni to ne bi mogli napraviti. Na taj se način grad obnavlja, ali i prodaje.
Najam je relativno skup, pogotovo u jezgri. No, nije grad podigao cijene najma. Tržište je stvorilo cijenu i mi tu ne možemo ništa. Uglavnom je riječ o ugostiteljima i vlasnicima suvenirnica, a drugi su zbog njih u podređenom položaju. Kad ostali vide da ugostitelji i suvenirnici najbolje zarađuju, i sami kreću u otvaranje takvih prostora. Trenutačno je problem što ne možemo do kraja upravljati prostorima. Iako postoji plan stare gradske jezgre koji je odredio namjenu prostora, ured državne uprave izdaje dozvole za rad tim objektima. Nerijetko se događa da ured u prostoru koji je namijenjen za obrt izda dozvolu za ugostiteljstvo. Mi tu ne možemo ništa.
S obzirom na to da slavimo godinu Držića, pozvali smo Veljka Barbijerija da nam predstavi gastronomiju iz tog vremena i želimo na neki način motivirati ugostitelje da spremaju autohtona jela i dobiju naljepnicu ‘Preporučuje grad Dubrovnik’. Dosta ugostitelja podređeno je brzom turizmu i svi imaju stereotipna jela, a grad želi da jela budu autohtona kao i da bude međunarodne kuhinje.
Obnavljamo je u staroj gradskoj jezgri, popravljamo stanje. Radovi su obavljeni u staroj gradskoj luci i ispred Kneževih dvora, a sada će se krenuti dalje po Stradunu. Napravljen je i glavni kolektor na Lapadu, radi se na velikom projektu kanalizacije Zatona, ali ostaje još problem kanalizacije Rijeke dubrovačke.
Proračun nije dovoljan, trebaju nam privatni partneri, bilo strani bilo domaći. Treba nam svjež novac jer proračun može riješiti samo funkcioniranje grada, odnosno na dobro razini održati školstvo, vrtiće, kulturnu, ali treba nam i državna pomoć i privatni poduzetnici kao partneri koji će u Dubrovnik doći uložiti, a ne iz njega izvući sredstva.
Za pet godina imat ćemo grad s pet zvjezdica
