Ljudi su shvatili da postavljanjem dječjeg igrališta stvaraju profit, jer se gosti s djecom zadržavaju dulje i preferiraju boravak na mjestu na kojemu se njihova djeca mogu igrati.
Obogani, ljuljačke i druge sprave koje čine centar dječjih igrališta diljem Hrvatske u većini slučajeva su oronuli metalni kosturi koje nitko ne održava. Ipak, sve se češće na mjestima kao što su benzinske crpke, kampovi i hoteli mogu vidjeti mala igrališta s drvenim spravama živih boja koja mame na igru, a već ih deset godina oprema tvrtka Redox iz Zagreba.
Impresivna lista referencija toga hrvatskog proizvođača, atesti i certifikati koje posjeduje za svoje proizvode možda najviše govore o tome koliko dječja igra može biti ozbiljan posao. Tvrtka trenutačno ima 15 zaposlenih u proizvodnji, na godinu opremi i montira desetke dječjih igrališta u raznim krajevima Hrvatske, a odnedavno se počela i širiti izvozeći u regiju. Vlasnik i direktor Vjekoslav Lovrić, inače rukometni sudac i vanjski predavač na Kineziološkom fakultetu, kaže da ga pokreće strast za proizvodnjom i ljubav prema poslu, a ideje o proizvodnji opreme za dječja igrališta dosjetio se sasvim slučajno:
- Prije sam se bavio proizvodnjom predmeta od tekstila, a kad sam shvatio da dolazi val jeftinog tekstila s Istoka protiv kojeg se nije moguće boriti, počeo sam razmišljati kojim bih se biznisom mogao baviti. U to vrijeme bio sam u Americi i vidio da u bogatim četvrtima svaka kuća ima svoje igralište ili spravu, i počeo sam se baviti mišlju da pokrenem takvu proizvodnju – kaže Lovrić.
Redox je zamišljen kao tvrtka koja će biti istinski proizvođač – osmisli, proizvesti i ponuditi tržištu originalni hrvatski proizvod, bez kopiranja ili korištenja jeftinih sirovina iz uvoza.
- Dizajn radimo sa suradnicima, dio proizvodnje u plastici outsourciramo u drugoj hrvatskoj tvrtki, ali najveći dio posla radimo sami. Koristimo drvo iz Gorskog kotara jer nema smisla uvoziti jeftinije drvo iz Rusije ili Bjelorusije, što je, nažalost, često slučaj u Hrvatskoj – objašnjava Lovrić.
Početak je kao i uvijek bio težak, dijelom i zbog loše ekonomske situacije u poslijeratnom razdoblju, kad je opremanje dječjih igrališta bilo nisko na popisu prioriteta. Ipak, direktor Redoxa od prvog dana želio je krenuti s proizvodnjom, što pripisuje i stvaralačkoj crti u svom karakteru.
- Jasno, i samo spominjanje ljuljačke u to vrijeme kad su se ljudi borili za egzistenciju, bilo je pomalo neobično, jer takvi su proizvodi ipak prioritet bogatog sustava – priznaje Lovrić.
Ipak, s vremenom, kako su se počeli otvarati hoteli i kampovi kao i gradnja autocesta, počeo je i rast Redoxa. Uređenje prostora koji okružuju hotele i kampove te odmorišta na benzinskim crpkama dalo je tvrtki vjetar leda.
- Naši najveći saveznici su arhitekti i ljudi koji osmišljaju krajobraze i zahvaljujući njima možemo i pola godine unaprijed znati gdje ćemo raditi. Objekti poput hotela, kampova, restorana pa i benzinskih crpki danas se opremaju dječjim igralištima, što je prije bilo nezamislivo. Ljudi su shvatili da postavljanjem igrališta stvaraju profit, jer se gosti s djecom zadržavaju dulje na mjestu na kojem se njihova djeca mogu igrati – kaže Lovrić.
Upravo je veća svijest privatnog sektora o prednostima opremanja objekata dječjim igralištima bila presudna za Redox, jer tvrtka od samog početka svoje djelovanje samo manjim dijelom usmjerava prema tvrtkama i gradovima.
- Privatne tvrtke su brže, jer je birokratski sistem u našim ustanovama. I novi Zakon o javnoj nabavi, koji je pokušao države da doskoči neregularnostima, već pokazuje manjkavosti. Čak i 80 posto našeg poslovanja vodimo s privatnim kompanijama. Kad bismo se bavili samo natječajima, ne bismo daleko dogurali – otvoren je Lovrić.
O održavanju javnih igrališta direktor Redoxa ne misli previše dobro, svjestan, kao i većina građana da u tom području često dolazi do propusta i loše skrbi o spravama. Najnoviji slučaj, kad je na igralištu u Velikoj Gorici na djevojčicu pao tobogan, dokaz je ozbiljnosti situacije.
