Male tajne velikih majstora foodstylinga

Samo tri kuharice u Hrvatskoj bave se foodstylingom – uređivanjem hrane za potrebe snimanja bilo da je riječ o kuharicama, časopisima, print oglasima ili TV-spotovima. Pivo izgleda primamljivo, u pivovari su zadovoljni, a meštar ide na novu lokaciju s pokrivenim troškovima puta i oko tisuću eura honorara koji je zaradio za svega jedan dan. Sličnu priču koja zvuči gotovo poput urbane legende ispričao je jedan fotograf prisjećajući se rokera na Harleyju Davidsonu koji je svojedobno, također skriven od očiju javnosti, priređivao sočne kuglice sladoleda koje se ne tope pod svjetlom fotoaparata.

Tragom tih priča o tako zvanim food-stilistima pokušali smo pronaći junake iz Hrvatske i iznadjili se činjenicom da se zapravo stiliziranjem hrane za potrebe marketinga profesionalno bave tek tri kuharice. Ljiljana Šprem, iz Kulinarskog centra Podravke; Ana Ugarković, poznatija kao ‘kuharica s malog ekran’ i Željka Fordren Jambrešić, food-stilistica i učiteljica kuhanja u zagrebačkoj Makronovi, okušale su se u uređivanju hrane za potrebe snimanja bilo da je riječ o kuharicama, časopisima, print oglasima ili TV-spotovima. Zanimljivo je, međutim, da su u nedostatku adekvatne edukacije u Hrvatskoj, znanja iz foodstylinga svladavale samostalno zbog čega im se čini da bez entuzijazma i ljubavi prema priređivanju hrane ne bi bile toliko tražene kao što je danas slučaj. Također, sve tri priznaju da je bez poznavanja osnova kulinarstva vještina foodstylinga gotovo nemoguća.

Obično se skuha tek toliko da joj se koža napuhne, a zatim se premazuje bojama i tretira specijalnom lemilicom da dobije reš pečeni izgled. Često se puni pire krumpirom ne bi li izgledala punije. Umjesto sladoleda snimaju se obojene kuglice napravljene od krumpira ili maslaca. Ako reklama predviđa korištenje preljeva, znalci će kroz kuglicu provući papirnatu gužvicu koja će ga učiniti stabilnijim. Za svežiji i sočniji izgled grozdovi se prskaju dezodoranom ili sasvim običnim lakom za kosu. Umjesto pravog leda, koji se pod fotografijom svjetlima topi u minuti, u pića se stavljaju plastične kockice. Onaj puding s fotografije sadrži deset puta više želatine negoli onaj na tanjuru. Svaki krumpirić na McDonalds’ovoj reklami pomoću je odabran među tisućama sličnih.

Da bi dobili savršenu fotografiju sirupa koji se preljeva preko ispečenih palaćinki, food-stilisti najčešće koriste obično motorno ulje. Na reklamama meso uopće nije pečeno, već se nakon bojenja na njega vrućim štapovima utiskuju tragovi roštilja. Na fotografijama zobene pahuljice ne plivaju u mlijeku nego u bijelom ljepilu, da ne potonu i raspadnu se. Svjež izgled povrća osigurava mu glicerin pomiješan s vodom. U savršenu lepinju na koju se dodatno lijepe zrnca sezama ubacuju se naglo ispečen komad mesa i svježe povrće koji se odjeljuju kartonom. Kroz sredinu sendviča provlači se čačkalića i sve još jednom boji ili prska lakom. Pamuk iz mikrovalne ili dim cigarete posluže kad se fotografira jelo netom izvađeno iz pećnice.

Za jedan tanjur juhe za TV-spot potrebno je mnogo više namirnica nego za fotografiranje. Primjerice, znam istresti tri vrećice knedla ne bih li odabrala deset najljepših. Ponekad od nekoliko kilograma limuna ne nadem nijedan koji prepoznao izgleda onako kako sam ja to zamislila. Ukus stilizirane hrane jednim je dijelom od te profesije udaljila Anu Ugarković koja, kao što tvrdi, obožava kuhati slasnu hranu koju će gosti slistiti s tanjura.

S foodstylingom sam se počela baviti slučajno, na poziv kolege fotografa. To je uistinu široko i zanimljivo područje i neko vrijeme sam čak razmišljala u inozemstvu upisati neki specijalistički studij. Budući da se volim posvetiti poslu, morala sam birati između kuhanja i stiliziranja i odlučila je na kraju prevagnula na kuhanje. Ponekad stiliziranje nema veze s kuhanjem, jer prirodne namirnice na fotografiji ne izgledaju ‘appetitlich’. U inozemstvu postoje i specijalizirane trgovine opremljene kojekakvim alatom, bojama ili kemikalijama namijenjenim food-stilistima. S obzirom na to da potrošače štite zakoni, food-stilisti eksperimentiraju s pravom hranom za što im je potrebno osnovno znanje iz kulinarstva, ali i kreativnost i preciznost.

Da sam se u potpunosti odlučila posvetiti tom zanimanju uvjerena sam da bih mogla i dobro zaraditi te da honorari nisu mnogo niži od onih na Zapadu. Ipak, kao što kaže Željka Fordren Jambrešić, priroda posla otežava određivanje honorara. Honorari se uglavnom utvrđuju ovisno o poslu, a kako u tom poslu uvijek ima iznenađenja, zna se dogoditi da honorar podcijeniš. Primjerice, jednom sam kod kuće vježbala u mlijeko uliti karamelu u obliku spirale. Kad smo stigli na set, krenulo je sve naopako i potrošili smo tri dana ne bismo li dobili savršen oblik. Dakle, zapravo nikad ne znaš hoće li posao biti onoliko težak koliko si zamislio.

Strpljenje je presudno. Za samo jednu savršenu fotografiju cordon bleu potrošila sam sate da bih pronašla sir koji će se otopiti na način na koji sam ja to zamislila. Kad vam to uspije sretno ste kao malo dijete. Kad su već domaće, samouke majstorske ‘hranidbene stilistice’ tako posvećene da od svakog jela naprave umjetničko djelo, nije čudo što kupci ne raspravljaju pretjerano o ukusima, već načisto ogledne zahvaljujući njihovim sitnim trikovima. A etika u marketingu? O njoj se ipak može govoriti tek nakon što se nešto kuša.