Opinion Maker

Mnogo je primjera na kojima se može pokazati da su često dvojbeni formalni razlozi samo dobar paravan za odabir čak 10 ili više milijuna skupljeg rješenja koje nema čak ni referenciju da sustav uopće radi.

Među vrućim temama koje u posljednje vrijeme zaokupljaju domaću i inozemnu javnost svakako je transparentnost javne nabave, zrcala u kojem se oslikava naša poslovna zbilja. Često je taj odraz manje sjajan od slike kakvu bismo željeli da drugi imaju o nama, posebno oni koji procjenjuju našu spremnost za pridruženje Europskoj uniji. Varamo se ako mislimo da je to što smo nestašni u svom dvorištu i kuhamo vlastitu kašu u svojoj kući, među svojima, dovoljno jamstvo da će stvar ostati ‘među nama’. Ne samo da nas s pravom kritički promatraju, nego im sami usput dajemo dovoljno materijala za stvaranje imidža zemlje u kojoj je javna nabava idealan okvir za demonstriranje nevjerojatnih lokalno osmišljenih ‘poslovnih modela’ za dobivanje posla.

Međutim, kad je riječ o tome kako smo pozicionirani i kako nas se percipira u svijetu, moramo, nažalost, shvatiti da zapravo nema ‘našeg’ i ‘njihovog’ poslovnog okruženja, ‘našeg’ i ‘njihovog’ poslovnog ponašanja ni ‘naše’ i ‘njihove’ istine. Današnji je svijet toliko umrežen, čemu su, na sreću, pridonijele i suvremene informacijsko-komunikacijske tehnologije, da transparentnost postaje standard ponašanja i znak uvažavanja te zaštite interesa svih zainteresiranih. Zato naši nestašluci u području javne nabave i trošenja novca naših poreznih obveznika u nepotreban većim iznosima ne mogu ostati neprimijećeni ni podcijenjeni. Riječ je o potkopavanju osnovnih temelja našega gospodarstva i konkurentnosti.

Uvjeti poslovanja za sve bi poslovne subjekte trebali biti isti. Ako želimo imati konkurentno gospodarstvo, moramo stvoriti odgovarajuće uvjete, ponajprije kvalitetnu zakonsku regulativu, i odgovorno i transparentno gospodariti povjerenim sredstvima. Jesmo li u tom smislu dovoljno odgovorni i savjesni? Imamo li dobar pravni okvir? Pravni stručnjaci kažu da je novi Zakon o javnoj nabavi bolji od prijašnjeg, ali daleko od dobroga. Praktičari ga testiraju i provjeravaju svakodnevno jer im je jedini čvrst oslonac u poslovanju s državom, odnosno tvrtkama u državnom vlasništvu. No je li Zakon o javnoj nabavi doista jamstvo zaštite interesa svih strana u postupku i, što je također važno, interesa naših građana, koji su u ovom slučaju kao porezni obveznici ujedno izravni ulagači?

S obzirom na primjere formalne diskvalifikacije najpovoljnijih i najkvalitetnijih ponuda da bi se posao dao nekomu tko je i 10 milijuna kuna skuplji i nema referencije da sustav radi, bojim se da naša praksa dokazuje da unatoč velikim riječima i deklarativnom zalaganju za pravnu državu pravo i pravda nisu jedno te isto. Mnogo je primjera na kojima se može pokazati da su često dvojbeni formalni razlozi samo dobar paravan za odabir čak 10 ili više milijuna skupljeg rješenja. Upravo je zanimljivo kako se u postupku javne nabave, koji u potrazi za sposobnim ponuđačem može trajati i sedam godina, poput neke dugovječne TV sapunice, katkad zaboravi osnovna pravila uspješnog poslovanja koja svaki dobar gospodarstvenik dobro poznaje: imati kvalitetan proizvod i uslugu, biti troškovno učinkovit te svojim proizvodom ili rješenjem zadovoljiti kupca ili potrošača.

Nažalost, svjedoci smo da sve ono što je jasno svakom malom i velikom poduzetniku poklekne u procesu javne nabave pred formom i interesom koji bismo uz najbolju volju teško mogli podvesti pod kategoriju općega društvenog dobra. Upravo se dobrim zamagljanjem osnovne činjenice – da se pogoduje jednoj strani na štetu druge ili drugih konkurenata i kad je riječ o mnogo višoj cijeni ponuđenog rješenja – pokazuje bahatost u rasipanju tuđeg novca. Korupcija kao zlo o kojem svi govore, hobotnica kojoj malo tko može stati na kraj, prva je na listi naših grijeha pred Europskom unijom. Javna nabava u kojoj se poslovi daju bez natječaja, uvijek istoj kompaniji, u kojoj se pogoduje ‘našima’ na štetu ‘njihovih’, već je sada neke strane i domaće kompanije navela na uzmak u situacijama kad se određena tvrtka pojavljuje na natječaju.

Od pisanja uvjeta natječaja, smicalica za diskvalifikaciju konkurenata pa do toga da više nije ni važno ima li netko pravi proizvod ili rješenje koje funkcionira, ili je riječ o tome da papir sve podnosi, pa i to da netko nema referenciju, gotov proizvod ili rješenje koje bi mogao pokazati, dolazimo do apsurdnih situacija. Tako se na nekim našim natječajima, da parafraziram, traži vozačka dozvola, ali ne za bilo koje osobno vozilo, nego npr. za Škodino; za ovlašteni servis nije dovoljno navesti podatke za stroj kao cjelinu, nego, niste li naveli i vijke koji su dio stroja, eto razloga za primjedbu, i to ne formalnu ili lako otklonjivu; nadalje, zahtjev da dimenzije uređaja moraju biti 12,5 umjesto 12, pa do toga da niste priložili prospekt i fotografiju za svaki dio rješenja, kabel, primjerice, iako je to lako provjeriti!

Neke bismo od tih natječajnih bisera trebali patentirati jer vjerujem da je riječ o dosad nevidenim inovacijama u diskvalificiranju konkurencije kojima se uspijevaju zaobići sve zakonske forme i procedure. Pritom naručitelja, za razliku od bilo kojega drugog privatnika, često ne zanima rad sustava, referencije, provjera uživo ili cijena, nego u pravilu inzistira na nebitnim formalnim detaljima koji mu služe kao alibi za izbor skupljeg rješenja. Cijeli je postupak javne nabave, za razliku od pojma ‘javno’, koji u pravilu znači da je nešto otvoreno, dostupno i u interesu svih, katkad, zapravo, netransparentan – postupak u kojem konkretne argumente ili elemente koji vas diskvalificiraju i čine nesposobnim isporučiteljem (?) dobivate na uporno inzistiranje, i to samo kratkim uvidom u dokumentaciju. Toliko o transparentnosti i zaštiti interesa te jednakosti u postupku.

Na tu bismo temu mogli još mnogo reći, ali i rečeno je sasvim dovoljno. S obzirom na važnost područja javne nabave, golema je odgovornost države da uredi stvari u svom području rada. U tome joj mora pomoći i poslovni segment jer pitanje konkurentnosti našega gospodarstva nije ništa drugo doli pitanje sposobnosti kompanija da se natječu na globalnom tržištu. Da bismo to mogli, na domaćem tržištu moramo igrati prema istim pravilima po kojima se odvija globalno konkurentsko natjecanje. Poslovnom je sektoru kao jednoj od zainteresiranih strana važna zaštita interesa svih sudionika i jednakost u postupku. Pritom kao građani ove zemlje imamo puno pravo znati kako se i pod kojim uvjetima odvijaju postupci javne nabave kroz koje se svake godine usmjeravaju milijarde kuna našeg novca. Bez takve vrste transparentnosti ne možemo ni govoriti o pravom konkurentskom potencijalu hrvatskoga gospodarstva.