Seoski turizam

Razvoj seoskog turizma sve se više usmjerava na višednevni boravak na selu i razvoj novih sadržaja zbog kojih će takav odmor biti sve zanimljiviji.

Guske, patke, kokice, svinje i konje može se vidjeti na obiteljskom gospodarstvu Kezele, a, naravno, i kušati proizvode. Gospodarstvo koje vodi istoimeni obitelj nalazi se samo pola sata vožnje od Zagreba, u selu Šumečani pokraj Ivanić Grada.

S dvorišta gospodarstva u kojem se nalazi čak pet starih kuća tipičnih za moslavačko podneblje i dvije štale puca pogled na Moslavačku goru, udaljenu samo desetak kilometara.

Kad čovjek zasjedne kod obitelji Kezele, može očekivati domaću hranu pripremljenu pred njim. Dok se za okrepu ispija čaša domaćeg vina, gazda na dvorištu priprema kotlovinu, gulaš ili pak pečenog odojka ili janjca. Za svakoga po želji. K tomu, tavan je prepun šunki i kobasica, a podrum slanine i bačava vina. Sve izgleda autohtono i nema se dojam da se obitelj Kezele seoskim turizmom počela baviti prije samo osam godina. Tada je odlučila preurediti svoje imanje da bi moglo poslužiti za bavljenje seoskim turizmom.

• Kao vinar obilazio sam vinarije po Hrvatskoj i Sloveniji, a obišao sam i neka seoska gospodarstva. Ondje sam vidio što drugi rade i jednostavno prepoznao sebe u tom poslu. U tome sam pronašao i dio svoga života. Djetinjstvo sam proveo na selu, živio sam tipičnim seoskim životom: išao sam s kravama i konjima na pašu. Kada su drugi išli na more, ja sam ostajao kod baka na selu, i to mi se svidalo. Drugi je razlog zbog kojega sam se odlučio baviti seoskim turizmom to što sam 20 godina posjećivao sajmove i pekao kotlovinu. Do 1985. na sajmove smo odlazili kolima i konjima. Najprije smo pekli kotlovinu pa kuhalo gulaš, a nakon toga smo počeli peći janjce i odojke… A i cijeli sam život često bio organizator različitih manifestacija. Shvatio sam da znam raditi taj posao i da sam pritom zadovoljan. Sve se to spojilo u seoskom turizmu. Ali u svemu je važna i obitelj. Nema li njezine potpore, pogotovo žene, taj se posao ne može raditi – objašnjava Drago Kezele.

Cijela je priča počela s obiteljskom kućom, gospodarskom zgradom i podrumom u kojem je stajala oprema za pečenje. Tada na imanju nije bilo ni štale jer se tada nitko iz obitelji Kezele nije bavio poljoprivredom.

U posao su se doslovno upustili s jednim kuhalom u kojem su kuhali krumpir, krušnom peći i pečenjar-skom opremom za pripremu mesa. Obitelj je imala i vinski podrum, pa nisu bila potrebna velika ulaganja da bi se počelo s poslom.

• Htjeli smo proizvoditi vino i živjeti od toga, ugošćivanje turista nije nam bio prioritet. Međutim, stvari su se počele odvijati drukčije i na kraju se pokazalo da smo sve traženiji restoran. Danas smo jedan od najtraženijih restaurana u okolici Zagreba. Puni smo i do dva mjeseca unaprijed – objašnjava Kezele.

Kako je posao išao sve bolje, pojavio se problem manjka prostora. Tada je obitelj na svoje gospodarstvo preselila prvu tipičnu drvenu kuću moslavačkog kraja podignutu 1922. Danas je na gospodarskom imanju pet starih kuća tipičnih za Moslavinu.

Da bi seosko gospodarstvo bilo upravo ono što mu govori naziv, mora uključivati i proizvodnju hrane. Proizvodi koje se nude gostima trebaju potjecati s toga gospodarstva ili bar biti proizvedeni na selu u bližoj okolici.

• Mi smo se odlučili za proizvodnju vina, rakija i likera. Ja pripremam meso na ražnju, pečem kotlovinu, roštilj i peku. Uz to se pripravlja i domaća juha i za desert savijaca, a pečemo i domaći kruh.

S rastom broja gostiju pojavila se i potreba za sobama za noćenje. Na gospodarstvu je uređeno deset takvih soba s 25 kreveta, a u jednoj je kući uređena i dvorana za poslovne sastanke. U pripremi je i mali muzej predmeta koji su se nekad upotrebljavali na selu, od glačala na žar do raznih čupova, plugova i drljača. Pet tisuća takvih predmeta Drago Kezele planira smjestiti u staru dvrnu štalu. U sklopu seoskoga gospodarstva je i turistički ured u kojem su zaposlene dvije osobe. Jer, kaže Kezele, kad bismo gosta čekali, ostali bismo gladni kruha.

Zaposlenici turističkog ureda zadaženi su za marketing i prodaju.

• Kupci našega turističkog proizvoda većinom su Zagrepčani, 90 posto gostiju. Za vikend večinom dolaze obitelji, i to na ručak, obilježiti crkvene svetkovine, godišnjicu braka ili pak svatovi. U radnim danima većinom navraća klijentela iz tvrtki koje tu održavaju poslovne ručkove ili zabave, ali i sastanke, radionice, seminare i različita predavanja. Za njih imamo posebnu dvoranu za poslovne sastanke – objašnjava Kezele.

Za vikende su rezervirani i do dva mjeseca unaprijed, ali u radnom je tjednu popunjenost manja.

• Do sada smo primali skupine jedino uz najavu, ali po novom radimo svaki dan osim ponedjeljka od 12 do 18 sati. U tom smo vremenu orijentirani na ručkove. No prema potrebi možemo raditi i dulje, ovisno o dogovoru s gostom. Pokušavamo organizirati prostor tako da nam gosti tu mogu boraviti više dana. Da bismo ih zadržali što dulje, moramo za njih nešto i organizirati – ističe Kezele.

Zbog toga se na imanju gosti mogu i rekreirati, primjerice igrati mali nogomet, odbojku, košarku, a ljubiteljima visina omogućen je let balonom. Tu su i tipične seoske igre za cijelu obitelj poput potezanja užeta, prenošenje jajeta u žlici, štafeta s metlom… Mogu se i unajmiti bicikli za vožnju kroz obližnju šumu u kojoj su uređene biciklističke staze. Goste zabavljaju i folklorne skupine iz okolnih sela.

Seoski se turizam u Hrvatskoj počeo se razvijati 90-ih godina prošloga stoljeća. Danas je najmasovniji u Istri. Ponuda te vrste turizma većinom se svodi na ugostiteljstvo. Gosti i dolaze na seoska gospodarstva da bi pojeli nešto domaće. U pravilu bi svako gospodarstvo trebalo proizvoditi hranu koju nudi na jelovniku, ali u praksi stvari izgledaju drugačije jer gotovo sva seoska gospodarstva u Hrvatskoj ili nemaju dovoljno veliku proizvodnju ili su svedena na gostionice, pa ne proizvode gotovo ništa.

No ljudi koji se bave tim poslom i uspjevaju proizvesti ono što serviraju gostima sputavaju nelogična zakonska ograničenja. Tako prema zakonu na seoskom gospodarstvu ne smije istodobno biti više od 50 gostiju. Drugo ograničenje kaže da se ne smije imati više od 10 soba, odnosno 20 kreveta, ali najveći je apsurd taj da zakon nalaže da se oska turistička gospodarstva ne smiju imati zaposlenike.

• Da bih mogao zaposlit radnike, svoje sam seosko gospodarstvo morao registrirati kao obrt za proizvodnju, trgovinu i ugostiteljstvo. Trenutačno za mene radi osmero djelatnika, što dovoljno govori o tome koliko ima posla – objašnjava Kezele.

Seoski bi turizam trebao sačuvati selo, odnosno pomoći u njegovu razvoju. Namjera je da kupac iz grada dođe na selo, a ne da seljak mora svoj proizvod plasirati u grad.

• Problem je u tome što se ljudi ne žele dovoljno truditi. Turistu prodaju času vina i jedan kotlet i sve staje na tome. Mi želimo ponuditi što više tradicionalnih proizvoda – objasnio je Kezele.

Kako god okrenuli priču, dobri primjerima seoskih gospodarstava pokazuju da su žitelji velikih građeva zainteresirani za tu vrstu turizma. Oni koji pod domaće nude prave domaće proizvode, ne mogu se riješiti gostiju. No ugled im ruše drugi, kod kojih seoski turizam podrazumijeva zimsku salamu, jeftine kotlete iz supermarketa i loše vino kupljeno za nisku cijenu.

Ta se vrsta turizma razvija prema višednevnom boravku na selu i osmišljavanju sadržaja koji će taj boravak učiniti zanimljivim. Možda i zakonodavac uvidi da nije dobro kopirati loše zakone iz susjednih nam zemalja i odluči odrediti mjere koje će olakšati razvitak te djelatnosti u Hrvatskoj.