Life coach

Pri izboru profesije uglavnom razmišljamo o tome koji je posao ‘in’, uz pomoć kojeg ćemo brzo postići materijalni uspjeh, priznanje, a nedovoljno o tome za što smo talentirani i što nas u životu pokreće.

Imam 30 godina i živim u manjem gradu. Fakultet sam završio u roku, a sada radim u obiteljskom poduzeću. Obujam posla stalno se povećava, pa radim 12 sati na dan. Posao mi postaje nepodnošljiv, a shvatio sam i da me struka kojom se bavim i za koju sam se školovao uopće ne zanima. Razmišljam o tome da upišem fakultet koji će obuhvaćati širi djelokrug rada jer mi diploma na pravnom fakultetu ne pruža mnogo mogućnosti za kreativniji posao. Pratim portale na kojima se nude novi poslovi, no sve je to sezonek tipa ili vrlo skromnih mogućnosti za profesionalni i materijalni napredak. Osim što je ponuda oskudna – većinom su natječaji već unaprijed popunjeni. Čim dođe vikend i zaključam vrata ureda, pretvorim se u drugu osobu: vedru, nasmijanu, motiviranu. Dosad sam pokušao sve što sam mogao, već se pomalo osjećam bespomoćnim.

Trava se uvijek čini zelenijom u susjedovu dvorištu. Oni koji nemaju posao, misle da je imati bilo kakav posao najljepša stvar na svijetu. Oni koji ga imaju, sanjaju o kreativnijem. Ili bar onom u kojem neće izgurati, a koji će im pružati dovoljno materijalne sigurnosti, intelektualne izazove i perspektivu. Oni koji su završili jedan fakultet, misle da bi im neki drugi pružio veće mogućnosti, a oni bez visokih škola ljute se na roditelje što ih nisu tjerali na bolje obrazovanje ili se jadaju kako za nešto bolje nisu imali financijskih mogućnosti. Mnogi se žale, jadaju, nezadovoljni su. Shvaćaju da nešto trebaju promijeniti, ali ne znaju što. Opravdanja za odustajanje od promjene nižu se. Natječaji su namješteni, okolina je naporna, posao je nezanimljiv. Malo mjesto – veliko mjesto, a sasvim ista priča. U čemu je stvar? Zašto bez strasti za poslom ostajemo već nakon nekoliko godina radnog iskustva?

Pri izboru profesije kojom bismo se trebali baviti po lazimo od mnogih ideja: koji je posao ‘in’, uz pomoć kojega ćemo brzo ostvariti materijalni uspjeh, priznanje… Mislimo o svim tim stvarima koje će nam jednog dana biti veoma važne za uspjeh u karijeri. No najčešće ne razmišljamo dovoljno o tome za što smo talentirani i što nas u životu pokreće. Nije onda ni čudno da se nakon nekoliko godina osjećamo kao u zatvoru. I već nam se s 30 čini da smo pokušali sve i da smo bespomoćni.

Sjedeći problem, osobito kod mladih naraštaja, jest holivudski pristup životu: sve treba biti zabavno, lako, glamurozno. Novac treba pasti s neba i, po mogućnosti, u golemim količinama. Iskustvo je teško steći, a i zašto se mučiti? Pa svatko danas može biti voditelj na nacionalnoj televiziji ili estradna zvijezda u usponu. Nezrelost je jedna od najčešćih zapreka zadovoljstvu u životu. Mnogo mladih ljudi pokušava sve da bi što dulje ostalo – pomalo neodgovorno. Čim uđu u sustav koji od njih traži da za sebe odgovaraju, obuzme ih nezadovoljstvo i osjećaj besperspektivnosti. Na tu me pomisao osobito nagnala rečenica iz vašeg pitanja da se vikendom pretvarate u drugu osobu. Kad se nadete u situaciji da postanete drukčija osoba kada dođe petak, imate ozbiljan problem. Vikend traje samo dva dana u tjednu. Premalo za ispunjen život. Kako ostvariti ispunjeniji? Prije svega, počnite razmišljati o sebi, o svojim životnim ciljevima, o načinu na koji želite provesti svoj život i što želite ostvariti. Jedanput kad napravite detaljnu analizu svih područja, prionite na izradu SWOT analize, ona će vam pokazati i što su vaša snaga, slabosti, prilike i prijetnje kojima ste izloženi. Zatim izradite plan i uhvatite se posla.

Pomislite što vas motivira, čini nasmijanim, drugom osobom. Možda je to industrija u kojoj do sada niste razmišljali kao profesionalac, nego kao korisnik. Pokušajte ono što vam je ‘gušć’ pretvoriti u izvor zarađe. I pritom ne mislite samo na novac. I još jedan savjet: vještine i znanje možete razvijati i bez novog fakulteta – samo razvijte zanimanje za svijet oko sebe. Tako ćete dobiti ideju kako dalje. No prije svega odrastite, jer ćete inače proživjeti polovičan život, a iznenadit ćete se kako će brzo proći. I kada kažem ‘polovičan’, možda sam čak i pretjerano optimistična. Poigrajmo se malo matematičkom: ispada da u godini imate stotinjak dana u kojima se osjećate kako biste željeli. Možda to nije najgore stvar na svijetu – ako vam je jedna trećina dovoljna u životu. Ne bi li ipak bilo bolje biti sretan, nasmijan i motiviran cijelo vrijeme ili bar većinu, a ne trećinu?