Piše: Ozren Štiglic

Za razliku od svjetskih trendova, hrvatski gradovi kao svoj prioritet ne vide konkurentnost prema drugim gradovima, već u prvi plan stavljaju popravak postojećeg stanja i razvoj – proizlazi iz prvog istraživanja o infrastrukturnim i urbanim izazovima u osam hrvatskih gradova, koje je, prema uzoru na međunarodno istraživanje koje je korporacija Siemens AG prošle godine organizirala u 25 svjetskih gradova, sponzorirao Siemens d.d. Hrvatsko istraživanje organizirano je metodologijom svjetskog istraživanja koje je pod imenom Magacity Challenges, A stakeholder perspective predstavljeno na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu 2007. godine. Autori hrvatskog istraživanja su Ivan Rogić, Mladen Vedriš, Martin Požar i Dragan Bagić, a provela ga je agencija Plus.

Prema riječima jednog od autora, Ivana Rogića s Instituta Ivo Pilar, u suvremenim procesima urbanizacije uočavaju se dvije stvari. Prva je povećana uloga velikih gradova, koji počinju funkcionirati kao posebna mjesta utjecaja i kao posebni izvori promjena u međunarodnoj razmjeni rada. Veliki gradovi pojavljuju se kao transnacionalne točke i postaju izvori promjena te su često bliži jedan drugom nego što su bliski matičnom društvu u kojem se nalaze. U gradovima raste kompleks unutarnjih sastavnica, raste spektar djelatnosti koje su uključene u život grada i način uređivanja postaje sve složeniji te gradovi istovremeno postaju atraktivne točke i proizvođači specifičnih događaja. Slijedom toga iskristaliziralo se i drugo pitanje, a to je pitanje infrastrukture, kako taj složeni organizam integrirati iznutra. To je kontekst u kojem je Siemens proveo istraživanje u svijetu.

Prema Rogićevim riječima, u Hrvatskoj nema velikih gradova u svjetskom smislu, ali postoje gradovi koji dominiraju u urbanoj mreži. Tako je istraživanje obuhvatilo četiri najveća grada, Zagreb, Rijeka, Split i Osijek te još četiri, u kojima je vidljiva poduzetnička atmosfera i koji nastoje intenzivnije afirmirati svoje razvojne mogućnosti i prednosti, a to su Varaždin, Pula, Zadar i Dubrovnik. Cilj hrvatskog istraživanja bio je utvrditi opće izazove koji stoje pred tim gradovima i njihove specifične izazove unutar pet osnovnih infrastrukturnih područja: prijevoz ljudi i dobara, vodovod i odvodnja, opskrba električnom energijom, zdravstvena skrb te sigurnost i zaštita. U istraživanju su također analizirani izazovi u području upravljanja gradovima i financiranja infrastrukturnog razvoja grada.

U ključnim nalazima istraživanja iskristaliziralo se da postoje dva tipa utjecaja na gradske odluke o infrastrukturi: manjak novca i politički sektor te da oni presudno utječu na gradske odluke o razvitku infrastrukture u hrvatskim gradovima. Najveći izazovi u području ekologije pokazale su se teškoće s gospodarenjem krutim otpadom, a zatim i problematika vodoopskrbe i odvodnje, zagadenost zraka, zagadenost industrijom i promet. Većina izazova vezana je uz prometnu infrastrukturu. Kad je u pitanju rješenje prometnih problema, ispitanici su dali prednost rješenjima koja su orijentirana na potrebu lokalnog prometa i prijevoza ljudi, u odnosu na gradnju međunarodnih prometnih smjerova i infrastrukture namijenjene prometu robe. Ta bi rješenja trebala kombinirati javni prijevoz i prijevoz automobilima.

Uz promet, sektor vodovoda i odvodnje jedan je od najvećih infrastrukturnih izazova u hrvatskim gradovima. Taj sustav ima važan učinak na gospodarski razvoj, što do sada nije znatno vrednovano u procesu donošenja odluka. Ispitanici su prilično čvrsti u uvjerenju da bilo kakva rješenja u tom sektoru moraju biti pod snažnom kontrolom javne vlasti, što znači da uloga privatnoga kapitala može biti samo sporedna. Kad je u pitanju suočavanje s povećanjem potreba za električnom energijom, rezultati su pokazali da je bolje graditi nove pogone nego kontrolirati potrošnju. Cijene električne energije trebale bi se određivati na tržištu, proizvodnju treba lokalizirati, a privatni kapital morao bi imati važnu ulogu.

U području zdravstvene zaštite ispitanici se zalažu za postojeći odnos između privatnog i javnog sektora, koji podrazumijeva dominantnu ulogu javnog. Javni sektor bi u budućnosti trebao težiti povećanju učinkovitosti u postojećim resursima i izgradnji novih. Sigurnosni rizici u hrvatskim gradovima nisu u vrhu prioriteta, u čemu se djelomično razlikuju u odnosu na neke svjetske velegradove.

Modernizacija gradske uprave te jačanje sposobnosti gradova kao autonomnih faktora lokalnog i nacionalnog razvitka prioritetni su zadaci u strategiji budućeg razvitka grada. Većina anketiranih stručnjaka iz hrvatskih gradova upućuje da bi javno-privatno partnerstvo u financiranju razvoja infrastrukture trebao biti model kojim će se osigurati razvoj, što se poklapa i s iskustvima svjetskih velegradova.