Nakon dva prilično ozbiljna filma Clooney se odlučio na mnogo neformalniji redateljski rad. Prljava igra Clooneyjev je ‘screwball’ pokušaj koji nije najbolje prošao kod kritičara. Priča o nastanku američkog nogometa, točnije o njegovu prelasku iz igre za zabavu po blatnim seoskim terenima u profesionalni stroj za pravljenje novca tema je koja nudi vrlo dobru startnu poziciju. Isto tako, koncept za koji se Clooney odlučio, lakoporna komedija umjesto superobiljne kronološke naracije, mogao je rezultirati vrlo zanimljivim djelom. To se sve, nažalost, nije dogodilo, a Clooneyjev stil previše podsjeća na slične uralke braće Coen, samo što oni to znaju mnogo bolje realizirati.
Uglavnom, vratio se Clooneyju. Očito mu, ipak, mnogo bolje leže ozbiljne teme poput Laku noć i sretno. Prljava igra može zabaviti, ali u svakom smislu ostaje nedorečena, što se vrlo jasno vidi u temu koji se razvodi sve više kako film odmiće, da bi kraj bio potpuno bez okusa. Renee Zellweger irritantna je pojava, pa to vrijedi i za ovaj nastup, a njezin smiješak domaćice s konzerve za grah, slučajno baš iz 20-ih godina prošlog stoljeća, izvrsno se uklapa u film koji nema jasan smjer, i za koji redatelj ne zna što bi s njim.
Iz priče o nogometu u ljubavnu priču pa u priču o profesionalizaciji sporta i petljanju Velikog Brata, koji odmah mora kodificirati pravila i upropastiti igru utemeljenu na seljačkoj kreativnosti i improvizaciji, pa malo osobnih priča i usputnog šutiranja novinara… Svega ima unutra, a ništa nije previše razrađeno i kompletirano. Clooney je najjači adut filma, iako ne treba biti nepošten i reći da film nije duhovit i ‘blesaš’. Gledan kao komedija, doista nije loš i poslužit će, no ima li se na umu Clooneyjev redateljski talent, riječ je o njegovu najslabijem izdanju.
