Stručnjaci odgovaraju na vaša pitanja

Prodavatelj koji putem interneta prodaje proizvode ili usluge oporezive PDV-om dužan je na obavljenu isporuku zaračunati porez i kupcu ispostaviti račun. Može ga ispostaviti i elektroničkim putem, ali na temelju takva računa kupac ne može iskoristiti pravo na pretporez.

Prodaja na tržnicama i klupama, putem automata, prodaja iz vozila, kataloška prodaja putem pošte, prodaja putem televizije ili drugih komunikacijskih sredstava odavno konkurira klasičnoj, a u novije vrijeme i kod nas sve zastupljenija prodaja internetom kao jedan od načina trgovanja na daljinu. Praksa upućuje na mnogo prednosti internetskog trgovanja. Sklapanje ugovora i trgovanje može se obavljati u svakom trenutku, danju i noću, sve dane u godini. Ni prodavač ni kupac nisu ograničeni radnim vremenom, čak ni razlikama u vremenskim zonama. Ponuda je dostupna u svakom trenutku, a informacije između prodavatelja i potencijalnih kupaca kolaju neprestano.

Svaki je promet oporeziv. I propisi u Hrvatskoj reguliraju prodaju na daljinu kao jedan od oblika posredovanja u trgovini. Način je to sklapanja ugovora o prodaji između trgovca i kupca uz pomoć jednog ili više komunikacijskih sredstava. Do početka primjene Zakona o zaštiti potrošača prodaja na daljinu bila je uređena Zakonom o trgovini, a od kraja 2003. na snazi je i Zakon o elektroničkoj trgovini. Uvjeti pod kojima trgovačko društvo ili fizička osoba koja obavlja registriranu djelatnost može sklapti ugovore elektroničkim putem regulirani su Zakonom o elektroničkoj trgovini. Društvo koje nudi takve usluge na tržištu naziva se informacijskim, a pružanje usluga je slobodno – društvo ne mora pribaviti nikakvu dozvolu, odobrenje ili koncesiju državnog ili drugog tijela. Davatelj usluga informacijskog društva mora biti stalno dostupan korisnicima, ali i nadležnim tijelima državne uprave.

Svaki promet dobara i usluga oporeziv je porezom na dodanu vrijednost, što uključuje i promet obavljen na temelju ugovora sklopljenih elektroničkim putem. Prodavatelj koji putem interneta prodaje proizvode ili usluge oporezive porezom na dodanu vrijednost dužan je na obavljenu isporuku zaračunati porez po propisanoj stopi i kupcu ispostaviti račun. Račun može biti ispostavljen i kupcu dostavljen elektroničkim putem, ali…

Iznimno, kad se u Hrvatsku uvoze dobra koja služe za osobnu uporabu i dobra koja se prema carinskim propisima smatraju osobnom prtljagom, pojedinačne vrijednosti do 300 kuna i uz dodatni uvjet da ta dobra nisu namijenjena prodaji, ne plaća se porez na dodanu vrijednost. Primjerice, građanin koji preko interneta kupi artikl namijenjen krajnjoj osobnoj potrošnji ili za osobnu uporabu (npr. odjevni predmet, kozmetiku i dr.) pri preuzimanju poštanske pošiljke poslane iz inozemstva ne plaća PDV uz uvjet da je vrijednost pojedinačne pošiljke do 300 kuna. Premaši li vrijednost pošiljke robe navedeni iznos, carinarnica će u postupku uvoznog carinjenja zaračunati porez na dodanu vrijednost pri uvozu.

Kad se preko interneta prodaju ili kupuju usluge, primjenjuje se pravilo oporezivanja usluga u prometu s inozemstvom prema kojem se usluge oporezuju u državi u kojoj je sjedište poduzetnika koji je isporučio uslugu. U odnosu na to temeljno načelo, Zakon o PDV-u propisuje dvadesetak iznimaka, pri čemu su usluge koje se kupuju preko interneta u pravilu one za koje su upravo propisane iznimke.

Primjerice, preko interneta se često za poslovne svrhe kupuje usluga upotrebe baze određenih podataka važnih za poslovanje poduzetnika ili se kupuje softver. U oba je primjera riječ o usluzi koju se ne oporezuje prema temeljnom načelu, nego prema propisanoj iznimci, i to prema sjedištu primatelja usluge. Stoga je na temelju čl. 19. Zakona o PDV-u hrvatski poduzetnik koji je kupio uslugu ustupanja informacija ili pravo upotrebe računalnog programa dužan sam obračunati i u Hrvatskoj uplatiti porez na dodanu vrijednost na te vrste usluga primljene od inozemnog poduzetnika. Obveza PDV-a dospijeva nakon primitka usluge, što u praksi znači nakon primitka računa inozemnog poduzetnika od kojeg je nabavljena usluga, a obračunava se na osnovu u višini cijene usluge koju je zaračunao inozemni dobavljač. Nakon plaćanja PDV-a na usluge inozemnog poduzetnika tuzemni obveznik može tako plaćeni PDV odbiti kao svoj pretporez.

Minimum podataka. Informacije kojima se korisnicima nudi sklapanje ugovora online moraju sadržavati minimum podataka propisan Zakonom o elektroničkoj trgovini, a kategorizirani su u tri skupine:

• Opći podaci o ponuditelju usluga ili dobara: među ostalim, mora se pružiti informacija o nazivu i sjedištu tvrtke, broj sudskog ili drugog javnog registra u koji je upisan kao subjekt koji obavlja registriranu djelatnost, porezni broj te ostali podaci o isporučitelju na temelju kojih potencijalni korisnik može brzo i jednostavno stupiti s njim u kontakt.

• Informacije koje se odnose na komercijalnu ponudu koja se oglašava: komercijalno priopćenje svojim sadržajem mora zadovoljiti kriterije jasnoće i nedvosmislenosti, kako s obzirom na osobe u čije ime je priopćenjem stavljeno na raspolaganje korisnicima informacija, tako i s obzirom na uvjete pod kojima se sklapa pravni posao. Osobito jasno i nedvosmisleno mora biti iskazana cijena, uključujući nedvosmislenu informaciju o popustu i eventualnim darovima.

• Tako zvane neželjene informacije: odnose se na komercijalna priopćenja koja korisnici nisu tražili, a informatički ih društvo smije priopćavati samo uz prethodni pristanak osobe kojoj je takva vrsta priopćenja namijenjena.

Upute i pravila. Naime, vrijedeći propisi o porezu na dodanu vrijednost još ne dopuštaju odbitak pretporeza na temelju računa priljubljenih telekomunikacijskim uređajima (e-poštom, telefaksom). O tome mora voditi računa i prodavatelj koji prodaje putem interneta, ali i kupac koji ima interes iskoristiti pravo na pretporez. Za odbitak pretporeza nije mjerodavno plaćanje ispostavljenog računa (osim kad je kupac fizička osoba koja plaća PDV prema naplaćenim naknadama), ali je nužno zadovoljiti formalni uvjet ispravnog sadržaja računa. Račun među ostalim podacima mora sadržavati podatke o kupcu, njegovu adresu i porezni broj. Također mora biti ispunjen uvjet da je račun kupcu ispostavljen u papirnatu obliku i dostavljen poštom ili na drugi, neelektronički način.

Iznimno je, kad kupac preko interneta nabavlja dobro ili uslugu od poreznog obveznika koji izdaje račune s oznakom R-2, osim nabrojanih uvjeta odbitak pretporeza uvjetovan i plaćanjem tog računa. Kao dokaz o plaćanju računa R-2 priznaje se svaki dokaz iz kojeg je razvidno da je kupac podmirio obvezu prodavatelju, čak i ako je platio elektroničkim putem. Dakle, račun smije biti plaćen elektroničkim putem, ali ne smije biti dostavljen elektronički. Ako se plaćanje internetske nabave obavlja kreditnim karticama, što je česta praksa, račun R-2 smatra se plaćenim ne u trenutku kad se tereti kreditna kartica kupca, nego na dan kad je kupac ispunio novčanu obvezu prema kartičaru kao posredniku u plaćanju.

Pri kupnji i prodaji dobara i usluga putem interneta vrijede ista pravila oporezivanja tog prometa kao i kod klasičnih načina trgovanja i sklapanja ugovora o prodaji. No dok je oporezivanje i dobara i usluga u tuzemstvu jednoznačno uređeno i za dobra i za usluge, u prometu s inozemstvom primjenjuju se drukčija pravila za oporezivanje dobara, a drukčija za oporezivanje usluga. Mjesto oporezivanja dobara porezom na dodanu vrijednost uvijek je mjesto njihove potrošnje. U slučaju izvoza dobara prodavatelj iz Hrvatske ne zaračunava PDV jer je mjesto oporezivanja u državi u koju su dobra upućena. No za porezno oslobađenje izvoza dobara propis o porezu na dodanu vrijednost izričito postavlja uvjet da izvoznik raspolaže izvoznim carinskim deklaracijom kojom dokazuje da je roba izvezena.

Razlike dobara i usluga. Obrnuto, u slučaju uvoza dobara u Hrvatsku, takva se dobra uvijek oporezuju u Hrvatskoj. Porez na dodanu vrijednost zaračunava carinarnica, zajedno s carinom, ako je riječ o vrsti proizvoda i državi podrijetla za koju je prema carinskih propisima određena obveza plaćanja carine.

Prednosti i mane sudskog depozita. Prvostupanjskom presudom obvezani smo kao trgovačko društvo isplatiti određeni novčani iznos, pri čemu je u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen. Upravo kad smo odlučili platiti ono što je presuđeno, dostavljena nam je žalba protivne strane kojom traži da im se dosudi i dio za koji su sada odbijeni. Naša je želja da prestane teći kamata, ali i da druga strana ne dobije novac dok na to nema pravo. Neki nam savjetuju sudski depozit. Što nam je činiti?

Iz vašeg pitanja proizlazi da biste htjeli nemoguće. Evo o čemu se radi. Tek pravomoćnom sudskom odlukom (ili dogovorom obiju strana) bit će jasno i obvezujuće što tko treba platiti. Dotad postoje različite tvrdnje dviju strana pa su i teorijski i praktično moguća različita rješenja – da je jedna od njih posve u pravu, ali i da su obje djelomično u pravu, a djelomično u krivu. U vašem slučaju očito je da su različita viđenja dovela do sudskog postupka i sud prvog stupnja je tužitelju samo dijelom dao za pravo, a u drugom ga je dijelom odbio. Prvostupanjska sudsko odluka nema snažno pravno značenje jer nema svojstvo ovršnosti, obvezujuća je tek pravomoćna sudska odluka. Dakle, druga strana vas (kao trgovačko društvo) ne može prilagoditi na plaćanje dok se ne donese odluka žalbenog suda kojim se određuje vaša obveza. To je dio za vas povoljan. Međutim, postoji i loša strana. Na došle novčane obveze teče zakonska zatezna kamata (prije 18 posto, sada 15 posto na godišnjoj razini) i to ne možete spriječiti otvaranjem depozita (a morate voditi računa da i depozit znači troškove). Depozit bi bio rješenje kada bi druga strana odbijala primiti plaćanje, a to, izgleda, nije slučaj.

Dakle, savjet je da emocije ostavite po strani, druga strana ulaganjem žalbe koristi svoje zakonsko pravo i, ako se vi ne žalite ni na dio koji je već presuđen protiv vas i imate slobodna novčana sredstva, platite i čekajte što će se dogoditi. Ako imate mogućnost ‘oplođiti’ ih iznad razine zatezne kamate, nemojte platiti i tako ćete na razlici nešto dobiti.

Troškove sud obračunava prema tarifi na dan zaključenja rasprave. Već dulje vodimo sudski postupak u kojemu je izgledan naš uspjeh, a bitan dio na teret protivne strane jest parnični trošak. Jučer smo očekivali zaključenje rasprave, ali sukinja je ponovno (zbog bolesti) odgodila ročište. Čujemo da će se odvjetničke tarife smanjiti i strah nas je da nam sud neće priznati sve iznose koje smo u međuvremenu plaćali odvjetniku. Što možemo očekivati?

Nažalost, imate razloga za zabrinutost. Naime, sud obračunava troškove prema tarifi koja vrijedi na dan zaključenja raspravljanja, ne vodeći računa o tome jeste li vi prije toga što plaćali ili ne. To znači da bude li se, primjerice, tarifa smanjila za 50 posto, sud će vam priznati (naravno, ako uspijete s tužbom u cijelosti kao što ste uvjereni) tako smanjeni trošak. Ipak, vjerujemo da biste u posebnoj tužbi mogli tražiti i razliku, uz dokaz o plaćanju i u odnosu na vrijeme i u odnosu na iznos i pod pretpostavkom da je tarifa kod plaćanja bila točno obračunana. Iako je, naravno, lako biti general poslije bitke, uvijek je prikladnije pokušati postići dogovor s odvjetnikom koji bi vas poštudio takve situacije. U odnosu na aluziju da sud sporo vodi postupak, jedina mogućnost vam je zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, iako to u situaciji vjerovatnog zaključenja rasprave baš i nema smisla, jer dok se odlučuje o tom zahtjevu, sud najvjerojatnije neće raditi ništa, pa biste na taj način mogli više izgubiti nego dobiti.

Zastupanje društva i osobna mjenica. Vlasnik sam i ovlaštena osoba za zastupanje u jednom malom trgovačkom društvu. Neugodno sam se iznenadio kada mi je u jednom poslu poslovni partner zatražio osobnu mjenicu kao sredstvo osiguranja. Ne bih htio biti nekorektan, ali ne bih htio ni dati ono što nije logično dati. Što učiniti?

Osnovni ratio ili logika postojanja pravnih osoba je da se odvoji odgovornost te osobe od odgovornosti vlasnika ili ovlaštenih osoba, koji mogu, ali i ne moraju biti isto. Osim u vrlo iznimnim situacijama pravna osoba može otići u stečaj u kojemu se vjerovnici neće ni naplatiti, a da osnivač ili direktor istodobno ima ogromnu imovinu. To izgleda čudno, nemoralno, nezakonito, ali je tako i načelno je zakonito. Ponekad je uvjet za stjecanje povjerenja druge strane (posebno ako se radi ili o manjem pravnom subjektu ili o novoosnovanom pravnom subjektu) dodatno osiguranje, pa pored ostalog to može biti i u formi osobne mjenice. Ako vjerujete da će vaša tvrtka izvršiti svoje obveze i ako se druga strana zakonito ponaša, nemate razloga za strah. Međutim, ako dođe do naplate mjenice, tada će ‘nastradati’ vaša privatna imovina, u koju spadaju i udjeli u tvrtki ili pak dionice. Naravno, budući da se radi o plaćanju tuđeg duga, vi stječete pravo na regres od svoje tvrtke kada to bude moguće naplatiti. Nešto veći problem je moguća manipulacija mjenicom od strane vašeg partnera jer se radi o apstraktnom vrijednosnom papiru koji se može naplatiti iako uvjeti nisu nastupili. Naravno, vi ćete dokazati da je nešto naplaćeno bez pravnog temelja, ali će vrlo često to biti prekasno – vaš žiro-račun će biti ispražnjen, a onaj tko je to učinio će biti bez imovine. U takvoj situaciji slaba je utjeha (ili nikakva) to što će druga strana vrlo vjerovatno (ali ne i sigurno) biti kažnjena za kazneno djelo prijevare, uključujući i mogućnost zatvorskih kazni.