Poduzetnici znaju što će s poljoprivrednim zemljištem, ali čekaju konkretne mjere poput državnog fonda, a ne propagandno političko anketiranje vlasnika dviju kravica.
Ovih dana Hrvatska putuje na još jedan dugi vikend, bude li sreće – na kupanje. Televizijske će kamere pratiti kolone na cestama, porast konzumacije sladoleda, popunjenost plaža i hotela. Nakon toga treba raspakirati kovčuge i početi s pripremama za novu pučku razbibrigu – stiže nam EURO 2008. I puk, i mediji i političari bit će u nogometu.
Uslijedit će sezone godišnjih odmora. Sabor će otići na odmor. Vlada će otići na odmor. Svi ćemo otići na odmor. Doći će radna jesen i dočekat će nas usvojeni paket novih zakona i propisa izglašanih automatizmom u sklopu ‘ubrzanog puta u EU’. Neke njihove zamke i propuste primijetit ćemo tek kad se s njima suočimo na djelu, za tri-četiri godine.
Hoće li se to dogoditi i s pozicioniranjem u propise EU hrvatske poljoprivrede, jedne od rijetkih preostalih djelatnosti pod domaćom upravom? Naime, u tom predstojećem intervalu opće razbibrige bit će usvojen i niz Vladinih mjera te zakona i propisa koji će ‘urediti’ to pitanje. Treba li još jednom podsjetiti: strateškog pogleda na razvoj poljoprivrede u europskim uvjetima država nikad nije imala i još ga nema, pa tako ne može imati niti plan operacionalizacije te strategije. A prigodnih mjera će, dakako, biti. I u tom će smislu Čobanković i Pankretić anketirati seljake u vezi s njihovim viđenjima razvoja poljoprivrede pa će prema Šanaderovu nalogu predložiti plan aktiviranja neobrađenoga poljoprivrednog zemljišta, kako državnog tako i onog u privatnom vlasništvu.
Za razliku od države, Boris, sin moje prijateljice, dečko u kasnim dvadesetima, točno zna što želi činiti na poljoprivrednom zemljištu, prije i nakon ulaska u EU. Samo čeka da se napokon ustanovi dugo najavljeni zemljišni fond i da se njemu i njegovu ništa starijem poslovnom kompanjonu omogući kupnja već izabranih površina, na kojima će uzgajati i preradivati jabuke i šljive. Za početak. Elaborat već dakako imaju, našli su i (državnu) zemlju koja bi im trebala za njegovo ostvarenje – u zapadnoj Slavoniji. Za razliku od jednog našeg prekalanog pregovarača čije mi davne riječi kako ‘taj drek od naše poljoprivrede ionako nema smisla štititi’, Boris smatra da još jedino u poljoprivredi ima šanse za vlastiti razvoj, koji mu neće sputavati trećerazredni uvezeni menadžeri, koji stižu kao redovna pratnja stranih kompanija. Da ne bi bilo zabune, Boris nije jedan od seljaka koje će Čobanković i Pankretić anketirati da im osmisle poljoprivredni razvoj. Rođen je u samom središtu Zagreba. Štoviše, već je šesta generacija u svojoj obitelji koja je rođena u središtu Zagreba. Usamljen primjer? Čini se da baš i nije. Njegov vršnjak, sin moje druge prijateljice, koji se od djetinjstva školovao u inozemstvu a sad vodi vlastitu malu internetsku tvrtku, gradsko dijete od glave do pete, također razmišlja o poljoprivredi kao o svojoj budućnosti. Motivi su isti: ne želi cijeli radni vijek biti potrošio uvezenih trećerazrednih menadžera stranih banaka, osiguravajućih društava, hotelskih kompleksa, tvornica… to je već probao, kao i mnogi njegovi vršnjaci.
