Najveći dužnički otkup u povijesti

Od malog dućana tvrtka Jonathana Nelsona prerasla je u megafond i sada je na devetome mjestu Fortuneove liste privatnih investitora. Kupnja Bella, ‘teška’ 51,5 milijardi dolara, još nije do kraja realizirana zbog odugovlačenja regulatornih tijela.

Uzbuna je oglašena po cijelom Wall Streetu još prošlog ožujka kad je procurila vijest da BCE, roditeljska kompanija telefonskog giganta Bell Kanada, pregovara o otkupu s Kohlberg Kravis Robertsom. Vijesti da je takva bogata nagrada u perspektivi za KKR, BCE naime ima tržišnu vrijednost od 25 milijardi dolara, ponukala je KKR-ove konkurente poput Blackstonea, Cerberusa i Carlylea da se pokrenu i pokušaju se domaći dijela kolača. Raspletanje ove drame pratio je, s kombinacijom samouvjerenosti i zabrinutosti, Jonathan Nelson, šef Providence Equity Partnersa, manje i znatno nepoznatije tvrtke sa sjedištem na malenom Rhode Islandu. Providence se potiho udvarao BCE-u, odlazeći u prijateljske posjete njegovoj Upravi još od 2004. godine. Providence je, naime, uložio u Bellova rivala MetroNet i osjetio iz prve ruke koliko je Bell jaka tvrtka. Osim toga, bio je svjestan da prema lokalnim zakonima većinsko vlasništvo treba biti u rukama kandskih državljanina, pa je 2006. godine počeo s istraživanjem mogućnosti otkupa BCE-a kroz Ontario Teacher’s mirovinski fond, dugogodišnjeg Providenceova investitora i vlasnika najvećeg udjela u BCE-u.

Činjenica da je i KKR ušao u lov nije posebno iznenadila Nelsona, jer je bilo razumljivo da će se Bell nudit naokolo ne bi li dignuo cijenu. – Naravno, bili smo zabrinuti, ali dvije godine proučavali kompanije i imali idealnog partnera u Teacher’s fondu, ulagali smo u telefonske kompanije već u tri navrata prije toga i banke su jamčile dugovanja. Zato smo bili sigurni u svoju pobjedu – kaže Nelson. Ubrzo su ostali konkurenti odustali u nemogućnosti osiguravanja potpore u samoj Kanadi i konačno je BCE pristao na kupnju od strane Providencea, Ontarija i još jedne stranke, Madison Dearborna, za rekordnih 33 milijarde dolara, odnosno 48,5 milijardi dolara s uračunanim dugom. Pad dolara u SAD-u digao je konačnu cijenu na 51,5 milijardu.

Dogovor je bio triumf. Ne samo da je Providence uspio izvesti najveći dužnički otkup u povijesti već je u tome porazio KKR. Udar je opravdao Nelsonovu strategiju fokusiranja na medije i komunikacije i njegovanje dubokih, dugoročnih odnosa s ključnim igračima industrije. Uza sve to lansirao je Providence u gornji ešalon private equity tvrtki. No, još je rano za pobjednički krug. Upravo u vrijeme kad je Providence zgrabio svoju nagradu, kreditna tržišta su se počela odmatati. S povlačenjem i otezanjem ugovora kroz regulatorna tijela, Providence i partneri morali su ponovno uvjeriti investitore da će njihovi oprezni kreditori Citigroup, Deutsche Bank i RBS ispoštovati svoje obveze i financirati taj golemi otkup. U međuvremenu Nelson ima i svojih glavobolja. Providence je, naime, morao tužiti jednog od svojih kreditora Wachoviju, kako bi osigurao financiranje svoje milijardu dolara teške akvizicije 56 televizijskih postaja od tvrtke Clear Channel Communications. S druge strane, radio je u petoj brzini na Metro-Goldwyn-Mayeru, filmskom studiju koji je Providence kupio od Sonyja, Comcasta i drugih partnera 2005. godine. MGM nije zadovoljio financijske ciljeve, mučio se s traženjem pobjedičke strategije i bacio bombu za bombom, negativan niz koji bi se lako mogao nastaviti izlaskom njegova novog filma Valkyrie u kojemu Tom Cruise glumi nacistu s povezom na oku.

I tako se Jonathan Nelson našao na raskrižju. Njegova je tvrtka prerasla iz malog dućana u megafond i sada je na devetome mjestu Fortuneove liste privatnih investitora, a ispred dobropoznatih imena poput Cerberusa i Thomas H. Leja. Osim toga, jedan je od najjačih igrača u industriji medija, s portfeljem od 41 kompanije, uključujući MGM, televiziju Univision, nekoliko kablovskih televizija i mobilnih mreža.

Nelson, benevolentni 51-godišnjak koji je uživao relativnu anonimnost daleko od užurbanosti i strke Wall Streeta, priznaje da više neće biti u mogućnosti održavati ‘niski profil’ i status drugorazrednog igrača koji mu je toliko niz godina bio komparativna prednost. Nadalje, dobri dosadašnji uspjesi Providencea i golemi investicijski resursi (s 12 milijardi dolara njihov je najnoviji fond tripot veći od prijašnjega) sa sobom donose pojačanu pažnju, oprez, ali i nerealna očekivanja. Hoće li Nelson cvasti pod ovim novim neobičajenim pritiskom? Jedan njegov prijatelj, medijski magnat i predsjednik Univisiona Haim Saban misli da je odgovor na to pitanje potvrdan. Nemojte dati da vas zavara njegov nježni, mekani stil, kaže. ‘Ovo je tip koji skija iz helikoptera na Grenlandu i koji je jednom ronio ispod propeleru svog čamca zato što se zaplelo u alge. Čovjek jednostavno obožava izazov’.

Jonathana M. Nelsona moglo bi se nazvati slučajnim investicijskim bankarom. Nije planirao postati direktor svemira poput KKR-ova Henryja Kravisa ili Blackstoneova Stevea Schwarzmana. Zapravo, izjavljuje on ponosno, nije planirao baš ništa. ‘Ne možete na početku povezati sve točke’, rekao je skupini studenta i roditelja na Sveučilištu Brown prošle godine. ‘Život ne funkcionira i ne bi niti trebao funkcionirati na taj način’. Ta je izjava zasigurno izbezumila neke roditelje koji su od njega očekivali praktične savjete njihovoj obećavajućoj dječici. Ipak, put slučajnosti definitivno je uspio u njegovu slučaju. Sin ortodonta, odrašao je u ugodnom okruženju srednje klase u Providenceu. Kad je došao red na fakultet nije tražio predaleko, izabrao je Brown, gdje je studiju ekonomije dodao predavanja iz glazbe i umjetnosti te mjesto dj-a na lokalnoj radioposti. Nakon diplomte 1977., nabasao je na posao u Wellmanu, bostonskom proizvođaču specijaliziranih kemikalija. Jedan prijatelj koji je tamo radio namjestio mu je razgovor za posao, a Nelson tvrdi da je na njega otišao samo kako bi vježbalo svoje vještine razgovaranja za posao. Na kraju je tri godine tamo ostao i vodio azijske operacije tvrtke.

Gradnja autoputa od crnogorskog primorja do sjevera države, odnosno granice sa Srbijom, čini se da će definitivno početi potkraj godine, gotovo od početka priče o tom projektu. Autoput od Bara do Bojara dužine 182,3 kilometra ukupno bi stajao milijardu i 982 milijuna eura, a planirano je da bude sagrađen za manje od deset godina. Studija izvodljivosti i Studija privatno-javnog partnerstva pokazale su da je gradnja autoputa ekonomski isplativa, uprkos tome što bi crnogorski kilometar prosječno stajao 10,87 milijuna eura čime bi bio među najskupljima u Evropi i, primjeri radi, gotovo dvaput skuplji od portugalskog ili rumunjskog. Studije, koje je izradila francuska kuća Louis Berger, preporučuju da se autoput promatra kao cjelina i da ga, bude li zainteresiranih investitora, treba graditi kroz koncesijski DBOT aranžman prema sustavu sagrađi, projektiliraj, koristi i vrati.

Međutim, zasad je teško pretpostaviti tko bi mogao biti koncesionar, iako se spekulira da zanimanje pokazuju velike europske kompanije, poput Strabaga i Endese, a posljednje dvije godine Crnu Goru obilazili su i lobisti kompanija iz Izraela i Sjedinjenih Država. Crnogorski ministar saobraćaja i promorstva Andrija Lompar kazao je da u Vladi trenutačno biraju koncesionara koji će pratiti realizaciju projekta te da sve dalje ovisi o tenderskoj proceduri.

• Izvjesno je da bismo, prema sadašnjoj dinamici, već u listopadu mogli izabrati koncesionara i početi s gradnjom – kazao je Lompar.

Ne bude li zainteresiranih koncesionara, privatno-javno partnerstvo nadaje se kao najpozvoljnija varijanta jer Crna Gora nema fiskalni kapacitete da bi se sama mogla zadužiti za gotovo dvije milijarde eura.

• U tom bi slučaju privatni kapital gradio autoput, a država nudila određena jamstva – objasnio je Lompar.

U Crnoj Gori vlada nepodijeljeno mišljenje da je gradnja moderne saobraćajnice uvjet ekonomskog razvoja, posebno zbog turizma i smanjenja nejednakosti između primorja i siromašnog sjevera.

Dok su putovi na primorju i do Podgorice u pristojnom stanju, daljnja povezanost sa sjeverom države doista je loša. Vlada je nedavno indirektno priznala da je kriva za takvo stanje jer je posljednjih 15-ak godina u rekonstrukciju i održavanje putova na godinu ulagano 1,5 do osam milijuna eura, iako je prema standardima visokorazvijenih država trebalo izdvojiti približno 40 milijuna.

Priča o gradnji autoputa kroz Crnu Goru počela je još 80-ih godina prošlog stoljeća i sve do prije dvije godine prije je bila riječ o obećanjima nego što je bila bliza ostvarenju.

Pozornost crnogorske javnosti je do prije nekoliko mjeseci bila zaokupljena pitanjem treba li trasa budućeg autoputa prolaziti kroz Kuće ili Bratonožice – brdovita područja nadomak Podgorice – koja vode ka Kolašinu i dalje na sjever. Naime, dio utjecajnih ljudi iz crnogorskoga državnog vrha, bilo onog iz razdoblja socijalizma ili spočetaka 90-ih, podrijetlom je iz Kuća pa je zagovarao ‘kućku varijantu’ autoputa koja je za stručnjake bila nesporno neracionalna. Na kraju je, ipak, pobijedila riječ stručnjaka, a Crna Gora će uštedjeti 120 milijuna eura.

No, bez obzira na veliku uštedu, dio između glavnoga grada Crne Gore i maloga zimskoga turističkog centra daleko je najskuplja dionica. Studije su pokazale da bi zbog brojnih tunela i kilometar mostova na tom dijelu stajao 14,7 milijuna eura. Međutim, Vlada je odlučna u namjeri da se najprije gradi ta trasa i u roku manjeg od pet godina jer je sadašnji magistralni put, koji prati kanjon rijeke Morače, u daleko najlošijem stanju. Lompar je kazao da Vlada namjerava sama početi gradnju toga dijela autoputa ne bude li zainteresiranih investitora.

Javnost i crnogorske građevinske kompanije koji se nadaju dijelu kolača s nestrpljenjem očekuju početak gradnje autoputa kojim bi se 2035. godine, prema procjenama iz studije, kretalo oko 120 tisuća automobila.