Daljnja ulaganja neće utjecati na ekonomski rast. Tako bi se otvorile mogućnosti za snižavanje poreznog otereca i dodatne fiskalne rabate kojima bi se ostvarili potrebni transferi prema poduzećima radi povećanja kapitalne opremljenosti i ubrzavanja investicija.
Najnovija javna rasprava o tečaju nacionalne valute kao mogućem katalizatoru povećanja konkurentske sposobnosti hrvatskih poduzeća na međunarodnom tržištu ne samo da je potpuno promašena već po svom neozbiljnom diskursu zrcali duboku odlučnost aktera ekonomskih politika za zadržavanje statusa quo. Nesposobnost domaćih poduzeća u postizanju konkurentske prednosti na globaliziranim tržištima zasigurno se ne može riješiti monetarno-tehničkim upravljanjem tečaja hrvatske kune. Čak i da je to moguće, a bio bi dosad nevideni presedan da se na visokoj razini javne potrošnje i fiskalnog deficita, kakvima svjedočimo u hrvatskoj ekonomiji, promijeni aprecijacijski u deprecijacijski smjer, održivo povećanje inozemne potražnje za domaćom robom i uslugama ne bi se ostvarilo.
Zbog visoke opće zaduženosti i već vidljivog usporavanja ekonomskih aktivnosti Hrvatskoj doista ozbiljno prijeti dugogodišnja stagnacija, kao što to tvrdi jedna strana u recentnoj raspravi o tečaju. Velike ekonomije, naime, uvelike ovise o domaćoj potrošnji te se radi obrane od recesije ekonomskim politikama potiče domaća potražnja. Danas to čini američka Vlada kombinacijom fiskalnih i monetarnih mjera. Kineska Vlada zbog pregrijanog izvoza, koji se uvelike temelji na niskoj cijeni radne snage, ekonomskim mjerama potiče razvoj kupovne moći domaćeg stanovništva i jačanje unutarnje potražnje. Međutim, u malim ekonomijama poput hrvatske ekonomski se rast ne može temeljiti isključivo na domaćoj potražnji već ekonomska politika mora biti u funkciji jačanja inozemne potražnje odnosno domaće ponude. Ipak, samo tečajnom politikom nije moguće poticati inozemnu potražnju ako, s druge strane, zbog manjka privatnih investicija domaća ponuda robe i usluga nema odgovarajući rast.
Mnogi se slažu da je dosadašnji ekonomski okvir, unutar kojeg se gospodarski rast generirao snažnim rastom potrošnje javnog sektora i sektora domaćinstava, posve iscrpljen. Jednako tako ne može biti prijeporno da izvoz robe i usluga unatoč kontinuiranom rastu ni približno ne može biti dovoljan da bi pokrio sve veći uvoz, a posebno ne može osigurati održivi ekonomski rast u situaciji zaustavljanja javnih investicija. Deficit na računu razmjene s inozemstvom, koji ublažavaju izvoz usluga i transferi, kontinuirano se produbljuje. Visoki rast cijena energenata i agrarnih proizvoda na svjetskim tržištima putem uvoza tih roba dodatno produbljuje taj deficit, ali unosi i nestabilnost u domaću ekonomiju te izaziva prateći rast domaćih cijena. U takvim okolnostima posve je besmisleno pothranjivati iluziju o tome da je moguće održavati dosadašnju stabilnost nacionalne ekonomije.
Za ekonomsku politiku, uključujući i monetarnu i tečajnu politiku, danas je najvažniji izazov kako se prilagoditi eksternim šokovima i uvezenoj inflaciji, a ne kako uz velike troškove braniti nestabilnost koja je neobranjiva. Neusporedivo je važnije pitanje što mogu Vlada i HNB učiniti u koordiniranim mjerama i politici kojima bi se stimulirale investicije i olakšao položaj domaćih poduzeća na međunarodnom tržištu. Rastom izvoza mogu se vanjski šokovi amortizirati i tečajni rizik prenijeti natrag na međunarodno tržište.
Ako se kreatori ekonomske politike, jednako na strani Vlade kao i na strani Središnje banke, ne odluče na kreiranje i provođenje snažnog zaokreta sadašnjeg smjera, što je po mnogočemu malo vjerojatno, s pravom možemo očekivati snižavanje stopa rasta izvoza i ukupnog ekonomskog rasta te akumuliranje inflatornog naboja koji će u konačnici srušiti mit o makroekonomskoj stabilnosti.
