Posebnu važnost pridajemo strateškom partnerstvu s Gazpromom, kaže Vagit Alekperov. Njegov je Lukoil i državi uvijek uskakao kad god joj je trebao prilog.
Priča o Lukoilu slična je drugim pričama o kompanijama nastalima na razvalinama Sovjetskog Saveza. Tri je državne naftne i plinske kompanije malo-pomalo preuzeo njihov menadžment s Vagitom Alekperovim na čelu. Danas su ‘teški’ 75 milijardi dolara.
Vijest koja je u Hrvatskoj ovoga svibnja odjeknula u svim medijima, da je Lukoil preko svoje kompanije-kćeri u Hrvatskoj kupio devet benzinjskih crpki, otvorila je odmah i pitanje što će tako moćnoj kompaniji trčavih devet crpki u Hrvatskoj. Odgovora nije bilo, jer se može samo nagađati o planovima Lukoila, koji je od osnutka 1991. godine uvijek mudro vodio svoje poslove, sve do mnogih ‘naj’. On je, naime, najveća ruska naftna kompanija, najjača naftna kompanija u Europi i jedna od najvećih vertikalno integriranih kompanija koje se bave vađenjem i preradom nafti i plina te proizvodnjom naftnih derivata u svijetu. Osim nafti, uz Lukoil se neizbježno veže i nogomet, što je Hrvatska posebno važno, jer na vratnicama moskovskog Spartaka, kluba kojemu je Lukoil glavni sponzor, već drugu sezonu zaredom uspješno stoji Stipe Pletikosa.
Temelji moći i bogatstva Lukoila leže u nalazištima nafta u Zapadnom Sibiru, a rafinerije, osim u Rusiji, ima i u bivšim sovjetskim republikama kao i u Istočnoj Europi. Lukoil je druga privatna naftna kompanija na svijetu prema dokazanim zaliham nafta – 15.927 milijuna barela i 26.597 milijardi kubičnih stopa plina. Lukol je vlasnik 1,3 posto svjetskih rezervi nafta, a od ukupne svjetske proizvodnje na tu rusku kompaniju otpada 2,3 posto. Što se tiče Rusije, Lukoil ima 19 posto od ukupne proizvodnje i 18 posto od ukupne prerade. U Rusiji imaju četiri velike rafinerije u Perm, Volgograd, Uhti i Nijžnjem Novgorodu kao i dvije mini rafinerije. Ukupni kapacitet tih rafinerija je 44,1 milijuna tona nafta. U inozemstvu Lukoil ima rafinerije u Ukrajini, Bugarskoj i Rumunjskoj, a njihov ukupni kapacitet je 14 milijuna tona nafta na godinu. Prošle je godine Lukoil imao benzinjske crpke u 19 zemalja, među ostalima i u SAD-u – pod njegovim logom 5.793 crpke, plus devet hrvatskih. Tržišna je vrijednost Lukoila potkraj proteklih godina bila 74 milijarde dolara, a ime je skraćena izvedena iz triju kompanija spojenih 1991., Langepastneftegaza, Uraineftegaza i Kogalymneftegaza.
Oko četvrtinu Lukoiloških dionica kontroliraju dvojica njegovih najvažnijih menadžera, Vagit Alekperov i Leonid Fedun, 20 posto u vlasništvu je ConocoPhillipsa, dok se ostatak nalazi na otvorenom tržištu. Vagit Alekperov predsjednik je te vodeće ruske naftne kompanije i nesumnjivo moćan čovjek ‘ispilava’ na razvalinama bivšeg SSSR-a. Prema Forbesovoj listi najbogatijih ljudi na svijetu, nalazi se na 48. mjestu s 12,6 milijardi dolara osobnog bogatstva. Rođen je u Azerbajdžanu 1950. godine, a nafta ga ‘prati’ od djetinjstva. Njegov je otac radio na naftnim bušotinama i umro kada je Vagit bio još dječak. Njegov život, očito je bio snažna inspiracija malom Vagitu. Bio je jedva punoljetan kada je dogovorio prvi posao u toj industriji. Godine 1974. diplomirao je na Azerbajdžanskom institutu za naftu i kemiju, a tijekom studija radio je i operater bušotina u Kaspomorneftu, regionalnoj naftnoj kompaniji.
Nakon diplome je nastavio tamo raditi, da bi do 1979. godine napredovao do mjesta zamjenika šefa proizvodne jedinice. Radio je u iznimno teškim uvjetima na pomorskim bušotinama, pa je tako jednom prilikom završio u olujnom Kaspiskom moru nakon eksplozije na bušotini, i morao plivati da se spas. Iste se godine preselio u zapadni Sibir i počeo raditi za Surgutneftegaz sve do 1985., priskrbivši si tamo ugled velikog stručnjaka. Dvije godine poslije postaje generalni direktor novoosnovane kompanije Kogalymneftegaz, da bi 1990. godine bio imenovan zamjenikom ministra za naftu i plinsku industriju Sovjetskog Saveza, postavši tako najmlađi zamjenik ministra u povijesti SSSR-a.
Zauzima se za uspostavljanje vertikalno integriranih kompanija pod državnom kontrolom, kako bi se širok raspon različitih organizacija u energetskom sektoru doveo pod jednu kapu. To mu je i uspjelo stvaranjem prve takve kompanije Langepas-Urai-Kogalymnefta, 1991., koja je bila podružnica njegovog ministarstva. Dvije godine poslije nastaje današnji Lukoil Oil Company, na čelu s Alekperovim. Tako se Alekperov uzdigao u posljednjim danima Sovjetskog Saveza formiranjem male grupe naftnih biorokrata pod svojim vodstvom. Skupina se čvrsto povezala tijekom zajedničkog rada u udljenom naftnom sibirskom kampu Kogalymu (u prijevodu znači ‘jezero u kojem je čovjek umro’).
Njegov bliski suradnik i prijatelj Vitalij Schmidt bio je multimiliarder s četiri luksuzne rezidencije u četiri različite zemlje. Velik dio tog bogatstva došao je iz skupine malih offshore energetskih kompanija koje osobno nadgledao u svoje i u ime skupine iz Lukoila. Njegova iznenadna smrt pod neražašnjim okolnostima u Moskvi 1997. godine pokrenula je borbu za njegovu ostavštinu, skrivenu u poznim rajevima od Isle of Man do Paname. Njegov sin Vadim, tada devetnaestogodišnjak, optužio je glavešine iz Lukoila, uključujući i Alekperova, za otuđivanje imovine njegova oca, što su oni porekli, tvrdio je svojedobno šlager s Wall Street Journalom. Vadim je tu tvrdnju iznio pred sudom na Isle of Man i ponovio na Visokom prizivnom sudu Ujedinjenoga Kraljevstva. Na tvrdnje da su Lukoilovi šefovi ponekad uzimali kompanijinu zaradu koju je njegov otac očito nevješt pokušao sakriti na Isle of Man, Alekperov je odgovorio: ‘Nažalost, sin nije pošao očevim stopama. On jednostavno traži novac svog oca’.
