Eurosong je školski primjer na kojem se može učiti kako prilagođavati stari proizvod, koji već odumire, novim tržišnim okolnostima.
Gospođa Beba pamti mnogo dulje od prve Pjesme Eurovizije. A na posljednjoj njezina je favoritkinja bila Ukrajinka. Podsjetila ju je na Tinu Turner, ali se nije ni trudila upamtititi joj ime, baš kao ni Rusu. Ukrajinka se zove Ana, a Rus Dima, i volio bi da podsjeća na Justin Timberlakea. Nije vjerojatno da će tu sličnost primijetiti itko izvan granica bivših država bivšega Sovjetskog Saveza. Ali to uopće nije malo tržište. Za komadici toga kolača vrijedilo je uvježbati nastup, lobirati za glasove kod susjeda i simpatizera. Neće oni nikad puniti stadione kao Tina i Justin. Ali između Moskve, Vladivostoka, Kijeva i Novosibirskog ima toliko kluba u kojima se može pjevati.
I u tome leži dio tajne o posebnom trudu država bivšega socijalističkog bloka oko nastupa i pobjeda na Eurosongu, natjecanju koje je izmišljeno u staroj Europi, za staru Europu, i koje tamo ne gledaju više čak ni oni koji su na njemu nastupali u boljim danima pa niti njihove gospođe Bebe, nostalgične starije gospođe koje barem ‘s pola oka’ poprave ono što je lokalni trend.
Eurosong je zapravo školski primjer na kojem se može učiti kako prilagođavati stari, već odumirući proizvod novim tržišnim okolnostima. Prije desetak godina bila je to smotra trećerazrednih ili ad hoc europskih pjevača koju nitko ne gleda. A onda se pronašlo nove potrošače – u bivšem socijalističkom bloku. Ondje su pronađeni i izgubljeni gledatelji i natjecatelji željni pobjede, šou je prilagođen ukusu nove publike – mnogo jeftinoga kiča, transvestita, gay-izvođača, nastalo je neko polucirkusko natjecanje na kojem se usput i pjeva, prigodna zabava za najšire potrošačke mase na Istoku. Zapad sudjeluje bez velikih pretenzija, pošalje kroz natjecanje svoje marketinške poruke, a nerijetko i političke. Jer da se ne zavaravamo, u prošlogodišnjoj srpskoj pobjedi ipak nije bila presudna genijalna interpretacija Marije Šerifović, već je pobjedom poslana (i) poruka političke podrške Srbiji. Kao što je za prvu i posljednju jugoslavensku evrovizijsku pobjedu 1990. godine presudnija bila politička poruka podrške Jugoslaviji, nego genijalnost Dujmićeve pjesme. Stjecajem unutarnjih odnosa snaga, Jugoslaviju je tada predstavljala hrvatska, odnosno zadarska Riva. U oba slučaja, te su poruke ostale bez bilo kakvog utjecaja nakon završetka festivala. Ponovit će se to vjerojatno i ove godine, kada su poruke europske političke ljubavi upućene Rusiji. Nije ni Istok baš tako naivan, samo je malo neživljen i još nadoknađuje tržišne zaostatke iz komunizma.