Viša cijena struje – početak ekonomskog čistilišta

Vlada treba na početku mandata počistiti sve što je gurala pod tepih. U suprotnom, iz čistilišta se lako može i u ekonomski pakao.

Kad smo početkom godine izdavali knjigu Alfreda Viškovića Svetlo ili mrak – o energetici bez emocija, sjetio sam se da je sredinom 80-ih godina u tadašnjoj redakciji Večernjeg lista bilo najlakše ispuniti mješecnu normu novinaru koji je pratio energetiku. Bilo je to vrijeme nestalice svih vrsta energenata. Samo najave kada će i gdje biti redukcije električne energije mogle su svaki dan ispuniti trećinu stranice. Kad se tomu pridodalo pitanje derivata naftne i njihovih galopirajućih cijena, sektor energetike bio je jedan od najvažnijih za tiraž.

Onda su se stvari neprimjetno promijenile: energetika je izgubila na važnosti. Gotovo četvrt stoljeća to je bilo drugorazredno pitanje uređivačke politike. Danas smo svjedoci da se nakon 25 godina stvari počinju ponavljati. Baš kako je odavno teorijom o drugim ekonomskim ciklusima predvidio ruski ekonomist s početka prošlog stoljeća Kondratjev.

Kolege koji u redakcijama prate energetiku ponovno se svojim tekstovima probijaju na glavne stranice novina i u udarne minute dnevnih TV emisija. Za njihove karijere to je dobro, ali za nacionalnu ekonomiju i društvo u cjelini najbolje je kad je energetika sporedna tema. Nestašica i/ili poskupljenje energenata vrlo su često ključni okidači za inflacijsku spiralu i usporavanje gospodarskog rasta.

Drugi sektor u kojemu se sredinom 80-ih moglo mnogo objavljivati zvao se ‘opskrba’. Danas bismo rekli da je riječ o prehrambenoj industriji i trgovini, ali u vrijeme socijalizma i kronične nestašice bilo je važnije ‘opskrbiti’ stanovništvo nego razvijati tržišne odnose. Onda je sektor ‘opskrbe’ pretvoren u sektor ‘praćenje cijena’ jer su uslijedile hiperinflacijske godine. Neki su se od nas tada specijalizirali da svaka dva-tri mjeseca objašnjavaju zašto Večernjak ponovno mora poskupljati.

I sektor ‘opskrbe’ ponovno, nakon četvrt stoljeća, postaje važan. Istina, još nema nestašice. Za razliku od nekadašnjih vremena, kad su ljudi imali novca, a za to nisu imali što kupiti, danas još vrijedi pravilo da se ima što kupiti, samo je pitanje ima li novca za to. Iako se, pogotovo na svjetskoj razini, pojavljuju naznake da bi se mogla dogoditi situacija nekad tipična za socijalistički lager – nestašica nekog proizvoda. Primjer riže, koju je gotovo nemoguće kupiti na terminkom tržištima, može upozoravati. Nedavna blaga uputa potrošačima u Hrvatskoj da ‘ne stvaraju nepotreban zalihe riže’ podsjeća na uobičajene poruke otprije dva desetljeća.

Put od sadašnje hiperprodukcije robe zbog koje polica supermarketa samo što se ne raspuknu do mogućih praznih polica teško je zamisliv. Ali ako se inflacija otrgne kontroli pa se panično pokuša kontrolirati cijene, proizvođači i trgovci lako mogu početi stvarati umjetnu nestašicu. Sve je to već videno.

U takvim okolnostima, koliko god bilo bolno, skorošnje povećanje cijena električne energije u Hrvatskoj zakasnjeli je, ali nužan korak. Naravno, ponovno se održavaju predstave kao i prije četvrt stoljeća. Kao, Uprava HEP-a je vrlo čvrsta u zahtjevu da se cijena struje povisi gotovo 30 posto, pa se s potpredsjednikom Vlade Damirom Polančecom kao vode vrlo teški pregovori. Pa bi narod morao biti sretan kad struja poskupi samo 15 posto.

Zamrzavanje cijena energenata na dulji rok, mimo stvarnih troškova proizvodnje i distribucije, vodi u krizu i nedovoljan investicijski razvoj. Zato bi se Vlada morala obvezati da ubuduće neće voditi populističku energetsku politiku, nego da će gradualistički prilagođavati cijene da bi se izbjegli jednokratni šokovi. Početak novog mandata pravo je vrijeme za bolne poteze.

Danas prepune police u supermarketima uz određene se okolnosti lako mogu preko noći isprazniti. Povećanje cijena struje, benzina, a onda posljedično i drugih proizvoda treba shvatiti kao ekonomsko čistilište. Globalna se ekonomija previše zagrijala, njezin rast nije imao zdrave temelje, pa je sada na redu hlađenje inflacijom. Prezgrijana je bila i domaća ekonomija. Danas se ispaštaju grijesi. Istina, ne u skladu s time tko je koliko zgriješio, nego kolektivno.

To je, međutim, i prilika da se postave zdravi temelji da to pročišćavanje brzo prođe i da ponovno prođe 25 godina, do kada energetika i ‘opskrba’ neće biti važni novinarski sektori.