Kineska je inflacija dosegla najviši iznos u posljednjih 12 godina, 8,5 u odnosu na tri posto godinu prije, Rusija bilježi skok od šest posto, Indija od 7,8, Venezuela od 29,3 posto, a većina ‘zaljevskih’ zemalja također barata s dvoznamenkatim brojkama.
Iako je strah od inflacije u posljednje vrijeme opća pojava, kako kod bogatih tako i kod siromašnih, čini se da zemlje u razvoju imaju više razloga za brigu jer je inflacija kod njih dosegla rekord u posljednjih devet godina. Osim toga, moguće je uočiti alarmantne sličnosti između današnjih gospodarstava u razvoju i razvijenih zemalja 70-ih godina prošlog stoljeća, kada je divljala ‘velika’ inflacija. Kineska je dosegla najviši iznos u posljednjih 12 godina, 8,5 u odnosu na tri posto godinu prije, Rusija bilježi skok od šest posto, a većina ‘zaljevskih’ zemalja barata s dvoznamenkatim brojkama. Indija stoji nešto bolje s rekordom u četiri godine, 7,8 posto, Indonezija brza prema 12 posto, a zanimljivo je da Latinska Amerika zasad stoji relativno dobro. Brazil ima inflaciju od pet posto, Čile je skočio na 8,3 posto, ali zato Argentina i Venezuela imaju razloga za zabrinutost jer Venezuela bilježi 29,3 posto, dok se argentinska inflacija procjenjuje na nekih 23 posto realno, iako službene brojke, kojima gotovo nitko ne vjeruje, govore o 8,9 posto.
Problem podcjenjivanja inflacije nije prisutan samo u Argentinu već i u mnogim drugim zemljama u razvoju, a proizlazi iz opsežnih vladinih subvencija i kontrole cijena, s jedne strane, i namještanja indeksa od strane vlada, odnosno manjka provjerjenih podataka, s druge. Prava inflacija u Kini vjerojatno je viša jer ročno više štete nego što koriste. Sprečavanje rasta cijena reducira poticaj farmerima da povećaju zalihu, a za potrošače da smanje potražnju, prolongirajući time istu onu neravnotežu koja je uzrokovala rast cijena. Mnogi donositelji odluka u zemljama u razvoju drže kako snažnije monetarno zatezanje nije opravdano. Naime, povišena inflacija, kažu, isključivo je rezultat rasta cijena hrane i goriva uzrokovanih, pak, privremenim problemima u ponudi i špekulacijama u vezi s njima.
Više kamatne stope ne mogu stoga priskrbiti tržištu više svinja ili žita. Pobornici takvog razmišljanja očekuju pad inflacije pod kraj godine s obzirom na to da će doći do stabilizacije ponude (cijene hrane su se već počele smirivati). Ipak, iako se potkraj godine može očekivati usporavanje inflacije, to ne znači da se rastuća inflacija kao takva može ignorirati. Takav sinkronizirani skok cijena sugerira da je više činitelja u igri od pukih problema u ponudi.
Cijene rastu i zbog labavih monetarnih uvjeta u zemljama u razvoju koji podižu domaću potražnju, a upravo su te zemlje odgovorne za 90 posto veću potrošnju goriva i metala od 2002. godine, i za 80 posto porasta potražnje za žitom. Zato neki analitičari smatraju da je inicijalni udar možda i došao sa strane ponude, no povećana kupovna moć i rast novčane mase podupiru novonastalo stanje. Tamo, pak, gdje su monetarni uvjeti čvršći, skok cijena hrane mogao bi smanjiti pad cijena drugdje. Drugi razlog zbog kojeg se inflaciju ne može zanemariti jest mogućnost prelijevanja na druge cijene.
Neke su zemlje sklonije inflaciji od drugih. U najgoroj su poziciji, prema nekim analitičarima, Argentina, Brazil, Indija, Rusija i bliskoistočne zemlje, dok su pritisci manji u Turskoj, Kini, Meksiku i Južnoj Koreji. Upravo je zato nužno pojačati monetarne mjere i smanjiti ponudu novca. Uzme li se sve to u obzir, postoje neosporne sličnosti s bogatim zemljama 70-ih godina. Sinkronizirani bum svjetske ekonomije uzrokovao je skok cijena, na što su vlade odgovorile subvencijama i kontrolom cijena i nadnica.
Prema konvencionalnoj mudrosti, greške monetarne politike koje su uzrokovale ‘veliku’ inflaciju danas su daleko manje vjerojatne nego onda jer su središnje banke neovisne o politici u većini zemalja, ali ne sasvim upravo u mnogim zemljama u razvoju, poput Kine, Indije i Rusije. Druga opasnost iz 70-ih, kojoj su zemlje u razvoju podložne, jest fokusiranje na temeljnu inflaciju kao razlog zbog kojega trebaju kamatne stope biti niže od stope inflacije. No, negativne stope realnih kamata dalje podižu potražnju, dok veća očekivanja inflacije pokreću zahtjeve za nadnicom.