NE KRŠKO: Moguć je samo još jedan remont

Nakon remonta 2009. godine, sadašnje skladište za pohranu radioaktivnog otpada bit će posve popunjeno. Popravak svakoga sljedećega kvara tada će doći u pitanje ne riješe li Hrvatska i Slovenija u međuvremenu pitanje lokacije novog skladišta.

Činjenica da je NE Krško tijekom svojega 22. gorivog ciklusa, između redovnih remonta 14. svibnja 2006. i 6. listopada 2007. godine, radila neprekidno 510 dana, malo je kome značila osim uskoj struci, ali popuštanje brtve na ventilu mjernog voda primarnoga kruga, koliko god je riječ o lako popravljivom kvaru, podiglo je silnu uzbuđu i prašinu ne samo u Hrvatskoj i Sloveniji, već i diljem Europske unije.

Istina, kvar je to koji će se zbog zaustavljanja reaktora i stajanja proizvodnje tijekom nekoliko dana do uspostave punog pogona izraziti u milijunima eura neproizvedene energije i supstituciji iz uvoza te koji je uza sve sigurnosne mjere ukazao i na banalne administrativne pogreške u komunikaciji s nadležnim institucijama i sustavima kao što su IAEA i ECURIE. Ali, kasnije je u nastojali medijskoj vrlo zlonamjerno halabuci za pravo pažnja skrenuta s glavnoga akutnog problema NEK-a.

Riječ je o pohranjivanju nisko i srednje radioaktivnog otpada (NSRAO), koji nastaje tijekom redovnih aktivnosti i remonta. Sav nastali NSRAO od službenog početka rada NEK-a 1983. godine usitnjava se i komprimira, zatvara u metalne bačve i pohranjuje u posebni objekt uz reaktorsku zgradu. Prema tvrdnjama fizičara, radioaktivnost takvog otpada će nakon 250 do 300 godina pasti na prirodnu razinu, što u ime budućih generacija znači odgovorno zbrinjavanje ovdje i sada.

Na početku jesenskog remonta, prema riječima Predraga Širole, tehničkog direktora NEK-a, skladište za pohranu NSRAO-a već je bilo gotovo 90 posto popunjeno.

• Zabrinjava nas što vrijeme prolazi, a taj problem daljnje zbrinjavanja NSRAO-a nije riješen. Nakon remonta, skladište je već 95 posto puno, a o konačnom zbrinjavanju NSRAO-a ne odlučujemo mi, već je to pitanje nadležnosti vlasnika, to jest država Hrvatske i Slovenije. Ne kažem da neće biti mjesta za otpad iz sljedećeg remonta 2009. godine, ali će tada taj problem biti vrlo izražen – rekao je Širola.

U to se ne ubraja istrošeno nuklearno gorivo, ING. Za taj segment visokoradioaktivnog otpada problema u NEK-u za sada nema, jer kapaciteti vodenih bazena više su nego dovoljni za sigurnu pohranu svih iskorištenih gorivih elemenata do kraja njenog prvotno predviđenog vijeka do 2023. godine.

U osnovi, kao što je NEK i bio sagrađen zajedničkim ulaganjem Hrvatske i Slovenije, tako je planirano i međudržavnim ugovorom iz 2003. godine potvrđeno da se i sva pitanja troškova i radnji u vezi njegove eksploatacije, održavanja i razgradnje dijele među suvlasnicima. Bitno poglavlje ugovora je ono u kojem se preciziralo da će svaka strana od 2004. godine oformiti fond za financiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada i iskorištenoga nuklearnog goriva. Nuklearne elektrane Krško. Program razgradnje zajednički su izradili APO iz grupacije HEP s hrvatske strane i ARAO sa slovenske strane, i prošao je međunarodnu stručnu recenziju.

Program razgradnje počiva na danas poznatim parametrima o razgradnji i najboljoj međunarodnoj praksi, a služi kao baza procjene budućih troškova i prikupljanje sredstava potrebnih za financiranje razgradnje NEK-a. Gradnja i puštanje u pogon NEK-a stajali su 1,2 milijarde USD, a dio reprogramiranih kredita još će se otplaćivati nekoliko godina. Na pitanje kolika je današnja tržišna vrijednost NEK-a, u stručnom tumačenju međudržavnog ugovora daje se zanimljiv odgovor da je to ‘teško odgovoriti, jer nisu poznati slučajevi prodaje nuklearnih elektrana u svijetu…’. Da se ipak nešto kaže, ponuđen je odgovor da za Hrvatsku njenih pola NEK-a ima vrijednost nužno potrebno proizvodnoga kapaciteta od oko 350 MW, odnosno oko 2,7 TWh na godinu.

Tu se otvaraju pitanja na koja još nema jasnih odgovora, kako zbog strateških promjena vezanih za produljenje rada NEK-a, te s hrvatske strane neartikuliranosti jasne energetske strategije. Uz to, Slovenija će graditi još jedan blok nuklearke snažan 1.000 MW, dok Hrvatska na političkoj razini decision makera, s višegodišnjim zakašnjenjem, tek sad otvara raspravu o tome treba li i Hrvatskoj još jedan NE snage 1.000 MW.

Koliko je uopće deplasirano, u nedostatku ozbiljne alternativne mraku, o tome dvojiti, toliko je situacija ozbiljna ima li se na umu 12 do 15 godina dug rok gradnje nuklearki te da do 2020. godine istječe i životni vijek termoelektrana u Sisku, Zagrebu, Rijeci. Njih bi trebale nadomjestiti planirane plinske elektrane u Osijeku, Sisku i Zagrebu te Plomin 3 na ugljen. S obzirom na predviđenu godišnju stopu potrošnje energije od oko četiri posto, vjerojatno bi bilo pametnije zbog dugih rokova gradnje sagraditi dva nuklearnja bloka od po 1.000 MW.

Na pitanje kasnimo li s gradnjom nove hrvatske nuklearke već pokoju godinu, Ivan Mrljak, direktor HEP Opskrbe, u neformalnom razgovoru bio je više nego jasan.

• To je kao kad znate da se neka nužna roba izuzetno traži i tražit će se na tržištu i cijena će joj samo rasti, a vi se pitate hoćete li otvoriti pogon za proizvodnju te robe. Ili to učinite što prije da što prije počnete vraćati investiciju i zaradivati na toj robi ili ćete je i vi sve skuplje kupovati od drugih. Upravo je to situacija s električnom energijom i nuklearkama, koje, uza sve uvažavanje korisnosti obnovljivih izvora energije, svojom stabilnošću i isplativošću nemaju premca – rekao je Mrljak.

U tom kontekstu mnogo znače i dosadašnja ulaganja u modernizaciju NEK-a, koja su, prema Širolinim riječima, donijela 10-postotno povećanje neto snage na 696 MW, pogonsku učinkovitost na vrhunsku razinu od 98,14 i viši sigurnosni stupanj, što daje ekonomski opravdanost produljenju rada NEK-a za 20 godina.

Program razgradnje, u koji ne ulazi kasnije zbrinjavanje NSRAO-a i ING-a, predviđao je da u fondove razgradnje u Hrvatskoj i Sloveniji udele ukupni diskontirani trošak razgradnje i odlaganja u zaokruženom iznosu od 350 milijuna € (u nominalnom iznosu oko 1,6 milijardi €). Tome odgovara 19 jednakih anuiteta od po 28,5 milijuna € (uplaćenih od 2004. do 2022. godine). Polovinu tog iznosa, 14,25 milijuna eura, trebalo bi se godišnje uplaćivati u Fond na hrvatskoj strani.

Slovenska strana do kraja 2007. godine u svoj je fond skupila je 145,7 milijuna € doprinosom od 0,3 eurocenta po kWh struje preuzete iz NEK-a, a Hrvatska je nakon višestrukih opomena s druge strane donijela Zakon o Fondu za financiranje razgradnje i zbrinjavanje radioaktivnog otpada i istrošenoga nuklearnog goriva NEK-a 10. listopada 2007. godine. Tome su prethodile i međunarodne ‘packe’ u povodu otvaranja poglavlja o energetici u pregovorima s EU.

Naime, Andris Piebalgs, povjerenik EK za energetiku, rekao je da nuklearnja sigurnost i razgradnja radioaktivnog otpada imaju posebnu ulogu u pregovorima s Hrvatskom.

• Iako primarno nije riječ o pitanju sigurnosti, nego o tome može li postojeći sustav u Hrvatskoj prikupiti dovoljno sredstava za fond za razgradnju otpada i to na transparentan način – rekao je Piebalgs, na što je Vladimir Drobnjak odgovorio da će energetika i prometna politika biti prva poglavlja u kojima će se u pregovorima s EU tražiti prijelazna razdoblja.

Iako Fond tek ovih dana treba dobiti stalnu upravu, njegov privremeni direktor Ante Vrančić rekao je da Fond u ovom trenutku na svom računu nema ni lipa, ali da je prema njegovim saznanjima HEP na poseban račun Vlade RH po toj osnovi dosad izdvojio oko 250 milijuna kuna.

Prema riječima Mirjane Čerškov-Klika, zamjenice direktora APO-a, zbog u Hrvatskoj jako izraženoga sindroma NIMBY (Not in My Back Yard), proizišlog iz neznanja i možda manipulacija određenih lobija, nespremnost potencijalnih sredina da prihvatite odlagalište NSRAO-a na svom teritoriju dovela je do toga da će se najvjerojatnije sav NSRAO pohraniti u Sloveniji, i to vjerojatno na budućem odlagalištu u Vrbini, industrijskoj zoni pokraj Krškoga, u neposrednoj blizini NEK-a.

Tamo je već održana javna rasprava o tri predložena koncepta za pohranu 9.400 prostornih metara NSRAO-a, a osim što njihov Fond oplođuje stečeni kapital kao investicijski fond, općenim u okolici NEK-a godišnje se iz Fonda isplaćuje ekološka renta u visini 2.331.000 €, na što nitko u Hrvatskoj ne pristaje.