Zaljevske zemlje sjede na golemim rezervama plina, a nemaju struje

Ujedinjeni Arapski Emirati procjenjuju svoje potrebe za električnom energijom na 40.000 MW do 2020. godine, dok će upotrebljive količine plina biti dovoljne samo za polovicu tih potreba. Plin već sada uvoze, a pred uvozom je i Saudijska Arabija iako je po rezervama plina četvrta zemlja na svijetu.

Jednom višem djelatniku u industriji to je ‘fascinantan i pomalo bizaran fenomen’, drugom to samo ‘djeluje malo čudno’, ali za zaljevske zemlje situacija koju ta dvojica opisuju krajnje je ozbiljna. Ugljikovodikom najbogatija regija na svijetu suočena je s mogućnošću ozbiljnih nestašica plina. Neki analitičari procjenjuju da će kumulativni manjak plina za šest zemalja članica Vijeća suradnje do 2015. dosegnuti najmanje 200 milijardi kubičnih metara. Kako bismo ovaj iznos stavili u kontekst, treba reći da ukupna zaliha za Veliku Britaniju iznosi oko 500 milijardi kubičnih metara plina. Ovakve potencijalne nestašice plina u Zaljevu mogle bi imati i dalekosežne globalne posljedice na budućnost regionalnih projekata koji imaju cilj ispuniti potražnju drugdje. Od svih zemalja članica Vijeća suradnje samo Katar, koji je po zaliham plina treći u svijetu, može izbjeći problem koji bi mogao usporiti razvoj njegova gospodarstva i otvaranje novih radnih mjesta.

Plin je glavna sirovina za petrokemijsku industriju i industrije ovisne o energetima poput proizvođača aluminija i gnojiva, a da se ne spominje važnost za rad desalinizacijskih pogona koji daju vodu u pustinji. Zaljevske zemlje među prvima su u svijetu po rastu potražnje za električnom energijom, između šest i 12 posto godišnje, za razliku od samo dva do četiri posto rasta na godinu u razvijenim zemljama. S obzirom na povijesnu usmjerenost regije na proizvodnju nafte, plin se smatrao oduvijek manje unosnim, no s odnedavno podivljajim cijenama nafte, njihove se ekonomije naglo šire i zahtijevaju poboljšanje infrastrukture, a upravo je plin ključni sastojak u postizanju tih ciljeva. Zato su zaljevske zemlje suočene s potrebom preokretanja trenda premalog investiranja ukorijenjenog već desetljećima.

Saudijska Arabija, izvor najvećih svjetskih zaliha nafte, namjerava uložiti oko 30 milijardi dolara u razvijanje energetski i plinski intenzivne industrije u dućićih pet godina, ali njihovo ministarstvo nafte prihvatilo je politiku odobravanja dostave plina novim petrokemijskim projektima. Stručnjaci tvrde kako Saudijska Arabija već ima niz projekata za koje međutim nema osigurane izvore plina, uključujući aluminije i petrokemijske projekte, a sve to usprkos gotovo dvostruko većoj proizvodnji plina u Saudijskoj Arabiji od 1990. godine. Istinski loš scenarij, koji bi se prema procjenama saudijskih ekonomista mogao ostvariti, jest potreba uvoza plina u budućnosti iako imaju četvrte zalihe plina na svijetu. Neki od najvećih igrača domaće petrokemijske industrije kažu kako zasad imaju dovoljne zalihe, ali ih zabrinjava bliža budućnost. Sljedeći je problem distribucija plina koji se može koristiti za gotovo sve – od prerade željezne rudače do petrokemijske i desalinizacije, a upravo bi način raspoređivanja mogao biti vrlo bitan u budućnosti.

Zornja ilustracija ozbiljnosti situacije je razmatranje gradnje elektrane na ugljen u Omanu, ali i upotreba mazuta u proizvodnji energije u Ujedinjenim Arapskim Emiratima pri najvećem opterećenju, kao i u Kuvajtu koji troši 160.000 barela na dan na proizvodnju energije i namjerava uvesti još iz Katara. Korištenje mazuta u tu svrhu ima niz mana, od ekoloških do financijskih (gubitak zarade od neizvođenja naftnih proizvoda).

S druge strane, Katar i Iran mogli bi imati znatne zalihe, ali je Katar uveo moratorij na eksploataciju Sjevernog polja, najvećeg baze, do 2010. godine, dok je Iran pod jakim sankcijama i izvan igre zbog političkih implikacija. Za većinu je situacija krajnje ozbiljna. Ujedinjeni Arapski Emirati procjenjuju svoje potrebe za električnom energijom na 40.000 MW do 2020. godine, a upotrebljive količine plina bit će dovoljne za samo polovicu tih potreba. Logično, vlada je objavila pokretanje civilnoga nuklearnog programa, a svi intenzivno traže plin, što, pak, nije tako lako jer svijetom trenutačno vlada nestašica adekvatne opreme i stručnog kadra, a osim toga, od trenutka pronalaženja plina do njegove konkretno upotrebe treba barem pet godina. Nadalje, velike količine plina u toj regiji teško je izvlačiti zbog geoloških komplikacija, što povećava trošak i zahtijeva vrhunsku opremu, u što su se uvjerili u Abu Dhabiju gdje su pokušali razviti dva plinska polja s ‘kiselim’ plinom, ali su zbog težine odustali od jednog i koncentrirali se samo na drugo, koje se činilo izglednijim i manje zahtjevnim.

Usprkos činjenici da su peti po zaliham plina na svijetu Ujedinjeni Arapski Emirati već uvoze plin iz Katara kroz projekt Delfin, pokrenut prošle godine, no vlada Emirata još nije postigla dogovor s Katarom o podizanju dobave za 60 posto kako bi se ispunio maksimalni kapacitet plinovoda, a s moratorijem na Sjeverno polje nije izgledno da će Katar pristati. U Kuvajtu su nedavno nađene prve zalihe plina i namjerava se krenuti u vađenje, no zbog manjka iskustva u ovome, Kuvajt će trebati pomoć međunarodnih kompanija, iako se njihov parlament tvrdoglavio protiv davanja koncesija koje idu dalje od običnih servisnih ugovora.

Prvotna proizvodnja bit će jedva šestina one zacrtane, no Kuvajčani se ne brinu jer drže da je to dovoljno za početak. Naftne kompanije pak tvrde kako izvori nisu problem, već tehnologija, troškovi i politika. Ključ uspješna partnerstva između vlada, njihovih naftnih kompanija i međunarodnih energetskih kompanija je ‘pravedan odnos’, kaže Steve Peacock, predsjednik BP-a za Bliski istok i južnu Aziju. Ako strani partneri ‘donesu veliku količinu kapitala, vlastite tehnologije i ekspertizu iz drugih dijelova svijeta kako bi riješili problem ekstremno kiselog plina, od čega će dugoročne koristi imati svi, onda i nagrada treba pratiti važnost toga’, završava.