Bude li trebalo, EU može Hrvatsku uvesti u Europsku uniju i političkom odlukom

Izjave da referendum u Irskoj neće omesti Hrvatsku na putu u Uniju temelje se i na mogućnosti da se hrvatski pristupni ugovor predstavi kao amandman na postojeći i tako zaobiđe za sada propali novi Lisabonski ugovor.

I dok se diljem svijeta osniva ili se predlaže osnivanje organizacija modeliranih prema Europskoj uniji, ona prolazi kroz još jednu krizu. Nakon što u Nizozemskoj i Francuskoj 2005. godine nije prošao nacrt europskog ustava, koji je trebao odvesti EU u novu fazu društveno-političkog razvoja, najnovije irsko odbijanje Lisabonskog ugovora novi je udarac budućnosti EU. I tada su europski glavešine ošamuceni izjavljivali da ustav nije mrtav i da EU ide dalje. Realnost je bila drugačija.

Nakon prospavane noći, vode EU shvatili su da je nužno primijeniti nešto suptilniju taktiku. Ta se suptilnost očitovala u novom ugovoru koji je izgubio naziv Ustav, i prošao kroz neke kozmetičke promjene, e da bi se mogao u drugom pokusu proturiti mimo, kako su voljeli reći, frustriranih birača. Ipak, na putu su se našli Irci, koji su već prije pokušali osjetiti europski projekt stoljeća, širenje na novih deset članica Istočne Europe. Tada je, pak, europska administracija pokazala znatno manje suptilnosti i jednostavno objasnila Ircima da će glasovati dok ne izglasuju pozitivan rezultat. Objašnjavati im nije bilo potrebno dvaput. Stvar se sada ponavlja, ali ovaj potvrdni udarac mogao bi biti i znatno gori od prvog pokušaja nestašnih Iraca da pomute europsko veselje. Lisabonski je ugovor svojevrsni surogat propalog ustava koji je trebao osigurati nove mehanizme razvoja te integracije i prilagoditi glomaznog i inertnog igrača novim uvjetima igre.

Francuski predsjednik Sarkozy požurio je izjaviti da se ratifikacija, koju je već obavilo 18 zemalja, mora nastaviti, te za to već iskamčio garancije poslovično nevoljkih Britanaca da neće napraviti odustati od procesa zbog najnovijih događaja. No, mogle su se čuti i ‘ratobornije’ izjave, poput one Jean-Claudea Junckera, luksemburskog premijera, koji je rekao da je vrijeme za ‘klub nekoliko zemalja istinski posvećenih zajedničkim politikama’. Takvo bi raslojavanje EU bilo pogubno, jer bi pokrenulo njegovo rastakivanje.

Najčešća i najpopularnija objašnjenja takve inatljivosti stanovnika Irske, inače poprilično neinformiranih, jest da su ljutiti jer nema dovoljno transparentnosti, jer je EU previše narušio suverenitet nacionalnih vlada, jer je europska administracija pregomazna i elitistička, što god to trebalo značiti, jer ne žele preblisko vezivanje unutar organizacije, jer se donose odluke bez uključivanja masa (inače njih 500 milijuna), jer će im se nametnuti legalizacija pobačaja, jer će se povećati porezi, jer… Činjenice da su bogatiji nego ikad upravo zahvaljujući snazi te organizacije, da pojedinačno nitko od njih (izuzev ‘starih’ sila Njemačke, Francuske i Britanije) ne bi predstavljao relevantnu silu u svijetu, da su vladajuće administracije u njihovim zemljama uglavnom pet puta gore, nisu izgleda igrale previše u mislima ljudi. Osim toga, prikriveni je strah da će hrpe tine gladnih i žednih Istočnoeuropskih otvaranjem granica nagrnuti u njihove zemlje meda i mlijeka. Posljednja dva proširenja jasno su pokazala svu promašenost takvog razmišljanja, jer golemih selidbi radne snage ipak nije bilo.

Svi dobro žive u njemu, ali nekako baš svima smeta taj EU. Irska je, inače, ušla 1973. godine u paketu s Ujedinjenim Kraljevstvom i Danskom (na leđima UK točnije, jer se smatralo da su dotične ekonomije toliko međuvisne da ih je nužno uvesti zajedno) kao jedna od najsrošašnijih zemalja na europskom kontinentu. Kroz iduća desetljeća isisala je iz EU fondova zamašne količine novca, da bi danas postala jedna od najbogatijih država članica. Iako, naravno, oni vole vjerovati da su svojom pukom reformatorskom genijalnošću postigli to što jesu, istina je da bi bez izdašne financijske potpore slika izgledala nešto drugačije. Tako, kad su se lijepo okućili i sredili, kapiju bi čvrsto zaključali.

Propali referendum u Irskoj neposredno pogada Hrvatsku. Europska unija, naime, zasad funkcionira na svom ‘maksimalnom institucionalnom kapacitetu’, odnosno prema Ugovoru iz Nice koji je provizorno rješenje i predviđa EU s najviše 27 članica. Novi ugovor potreban je da bi se, među ostalim, omogućilo i daljnje širenje Unije. Nije dosta samo primiti nekoga u klub, nužno je odrediti niz detalja poput broja poslanika u parlamentu, broj glasova u izbici i razne druge tehnikalije. Zbog toga su se, ubrzo nakon irskog ‘ne’, pojavile špekulacije u domaćim medijima. Predstavnik Europske komisije u Zagrebu Vincent Degert požurio je, u društvu ministra vanjskih poslova i europskih integracija Gordana Jandrokovića, otkloniti strahove domaćih javnosti u pogledu usporavanja pristupa Hrvatske Uniji.

• Hrvatska se ne treba bojati rezultata irskog referenduma. Poštujemo odluku irskih birača i žao nam je zbog toga, ali ništa neće usporiti Hrvatsku – izjavio je Jandroković.

Koliko god samouvjereno zvučali naši dužnosnici, ipak je veliko pitanje kako će se stvari sada za nas razvijati i nitko ne može sa sigurnošću prognozirati kako će taj zastoj utjecati na Hrvatsku.

Najveća je prednost Hrvatske u ovom slučaju njena veličina i činjenica da EU pojedinačno zemlju toliko veličine glatko može apsorbirati, pa i političkom odlukom ako se za to javi potreba. Uz nesmiljeno navijanje nekih zemalja članica i tihu potporu mnogih drugih, lako je moguće da se upravo to i dogodi, a pravno bi se pristupanje reguliralo, najvjerojatnije, postavljanjem hrvatskoga pristupnog ugovora kao amandmana na postojeći Ugovor. Osim toga, kakvi god problemi bili na pameti birača u EU, jasno je da odluke nisu usmjerene protiv Hrvatske, pa ni naše pristupanje ne bi trebalo potaknuti negativne osjećaje među građanima Unije. Naravno, mnogo će ovisiti i o Hrvatskoj da ubrza reforme i ispoštuje postavljene rokove.

Kako god bilo, jasno je da plebiscitarna demokracija nije uvijek čudesni eliksir i da građane ne bi trebalo podcjenjivati, ali ni precjenjivati. Postavlja se pitanje koliko je uputno nešto toliko važno davati na izglasavanje ljudima koji o dotičnoj materiji gotovo ništa ne znaju, kao i koliko je opravdano dopustiti da 800 tisuća ljudi odlučuje vlastoručno o sudbini 500 milijuna ljudi. Kritika sigurno dijelom leži na vladama koje ljude ne informiraju dovoljno, ali i na građanima. Ako su dovoljno odrasli da glasuju, onda su i dovoljno odrasli da razmišljaju i sami se informiraju o onome o čemu odlučuju.