IRSKO ‘NE’ LISABONSKOM SPORAZUMU

Nema sumnje da će političari država EU naći spasonosnu premosnicu i za irsko odbacivanje Lisabonskog sporazuma. Irci su dobro prošli jer nemaju našeg predsjednika. Njihovi se nisu usudili ‘spotati’ ih tako otvoreno kao naš jer su na referendumu rekli ‘ne’ Lisabonskom sporazumu, privremenom ustavnom nadomjestku EU. Kako mogu glasovati protiv EU, a upravo su zahtijevajući Uniji od najsiromašnije europske zemlje postali jedna od najbogatijih? Kako mogu uopće sumnjati da ima išta bolje za njih od onoga što im kao dobro odredi briselska birokracija? Kako im pada na pamet da tzv. irsko čudo nije proizvod Bruxellesa, već kombinacije briselskih fondova i dublinske glave, koja je u razvojnoj strategiji maksimalno iskoristila znanje vlastitog iseljeništva? Kako sad mogu odjednom pomisliti da je ubuduće bolje dati prednost vlastitoj glavi nego zajedničkim fondovima? Iz perspektive naše politike EU-idolopoklonstva referendumski je rezultat gotovo bogohulan.

No što su posljedice irskog ‘ne’? Nema sumnje da će političari država EU u suradnji s vještom briselskom birokracijom naći spasonosnu premosnicu i za irsko odbacivanje Lisabonskog sporazuma. Čak su realne procjene da će irsko odbijanje potaknuti nalaženje ‘kreativnog’ rješenja hrvatskog pristupa EU, a još je prošlog tjedna izgledalo kao da se traži novo političko opravdanje za usporavanje hrvatskih pregovora i pristupa. No sad je bitno pokazati da jedan negativni referendum ne može zaustaviti EU. Najožbiljnija je posljedica irskog ‘ne’ to da je još jedna potvrda nepovjerenja građana EU u njegove institucije, u način upravljanja Unijom. Čak ni prilagođeni surogat ustava ne može proći na referendumu u državi koja bi prema percepciji eurobirokracije trebala upravo njih biti zahvalna za svoj razvoj. Kakvi su onda izgledi da proširen EU ikad dobije temeljni ustav, čija ratifikacija uglavnom mora proći na referendumu država članica? Vrlo mali. S druge strane, irsko ‘ne’ pokazuje kolika je razlika između mišljenja EU-političara i činovnika o samima sebi i mišljenja građana o njima. Nije samo naš predsjednik bio iznenaden referendumskim rezultatom, ali drugi su naučili da nije oportuno prozivati građane zbog njihova izbora.

Eurobirokrati i njihovi istomišljenici u medijima tumače da Irci nisu imali dovoljno informacija. Ako je to točno, znači da nisu znali predstaviti prednosti Lisabonskog sporazuma ili su bili prelijeni za to. Osobno pak mislim da bi bolja informiranost samo još više osnažila njihovo ‘ne’. Jer ipak riječ je o delegiranju dijela državnog odlučivanja na tijelo koje nije odgovorno onima o kojima odlučuje.

Uzmimo za primjer Javiera Solanu, dužnosničku maskotu briselskih ureda već više od desetljeća. Tad su ga, kao svog bivšeg studenta, Amerikanci uhljebili kao glavnog tajnika NATO-a, nakon što su na izborima u Španjolskoj poraženi Gonzálezovi socijalisti. I otad je Solana briselska siva eminencija koja se seli iz ureda u ured. Iz NATO-a se nakon isteka mandata samo pomaknuo u EK i EU. A cijelo je vrijeme bio u ulozi europskog povjerenika za BiH, SR Jugoslaviju, potom Srbiju i Crnu Goru pa Makedoniju i naposljetku Kosovo. Rekl bismo, europski arhitekt političkog ustroja na Balkanu. Radio je to permanentno i predano, s pet političkih floskula i tri glasnogovornice. Nitko realan nikad nije vjerovao u istinsku moć i utjecaj Javiera Solane. Unatoč tolikom ‘bavljenju’ nikad nije odavao dojam da uopće zna o čemu govori niti da ga to zanima. Ali formalno on je bio EU na Balkanu, a Balkan pod upravom EU. Formalno, Solana je ovih dana postigao još jedan uspjeh. Nakon što se nekako u Sarajevu uspjela izabrati dužnosnička reprezentaciju za Bruxelles, BiH je ondje napokon potpisao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Prije toga potpisala ga je Srbija. Iz briselske perspektive bit će to veliki ovogodišnji Solanini uspjehi. No stvarni rezultati na terenu daleko su od briselskog sjaja. Dio tih rezultata mogao bi vidjeti, primjerice, da ode u petak, zajedno sa svojim povjerenikom za proširenje i nogomet Ollijem Rehnom, na utakmicu Hrvatska – Turska. Ne u Beč, nego u BiH: u Sarajevo, Mostar, Vitez, Konjic… Mogu birati gdje da vide i čuju svoje rezultate i ‘uspjehe’. Izvijestiti EU zašto je dobro da Irci nisu imali previše informacija. I odmah napraviti plan zaštite od loših vijesti.

U narodu je kroz šalu uvijek nazočna ona uzrečica da možeš teorijski imati više očeva, ali samo jednu majku koja te je rodila. No, Zakon o sigurnosti prometa u Hrvatskoj pobija tu narodnu mudrost jer on ima dvije majke koje ga zajedničkim snagama rade, ali se samo jedna brine o djeci.

Taj Zakon zajednički je uradak dvaju ministarstava (MUP-a i MMPI-ja), od kojih samo MUP ima stvarne prinadležnosti oko primjene Zakona. To u praksi, na žalost, ispada po onoj ‘kadija te tuži, kadija te sudi’. Činjenično je da je i Srbija prije nekoliko godina, kao jedna od rijetkih zemalja u Europi koja je imala takvu situaciju, promijenila nadležnost Zakona u korist ministarstva mjerodavnog za promet. Kod nas uporno i prešutno ignoriramo taj problem. Dakle, živimo u nadi da će napokon netko iz EU zapitati mjerodavne i o tom pitanju. Osnovna poanta nedosljednosti takva dualizma iščitala se u traženju prijevoznika da se promjeni članak 243 stavak 9.

Glede tog članka i prijevoznih zahtjeva, MMPI se pismeno izjasnio da u načelu nema nikakvih primjedaba na to da se ovaj članak briše, ali MUP je bez suvisla obrazloženja jednostavno odbio amandman koji su prijevoznici predložili na saborskom Odboru za promet. No, nije sve tako crno kako izgleda jer je MUP ipak prihvatio prijedlog prijevoznika i trgovaca vozila da se uvede kategorija prenosivih pločica koja će uz već uvedene carinske pločice uvelike olakšati i pojediniti manipulaciju vozilima prilikom carinjenja, homologacije, servisiranja, kretanja do prodajnog i izložbenog mjesta, mjesta atestiranja, mjesta skladištenja/čuvanja, mjesta nadogradnje i za vozila kojima se obavlja pokusna vožnja.

Naravno, sve su indicije da će i ovaj zakon morati prije ulaska u EU ići na temeljitu rekonstrukciju kako bi bio moderniji, razumljiv i efikasniji. Pritom bi se ovaj put trebalo sastaviti radno tijelo od predstavnika svih zainteresiranih čimbenika kako bi se u duhu demokratskih načela EU zajedno s donositeljem zakona, a do tada će to vjerovatno biti MMPI, našao modus da se isprave sve pogreške u temeljnom pristupu provedbe ovog zakona.

Prijevoznici udruge i komore još su početkom prošle godine u svojim zahtjevima prema Vladi i MMPI-ju tražili da se po uzoru na slične sustave naplate autocesta u EU, ustanove količinski rabati na hrvatskim autocestama. S provedbom tog zahtjeva odugovlačilo se do današnjih dana. Sada je tek jasno zašto. Čekalo se da na red dođe Izmjena zakona o javnim cestama kako bi se mogla zakonski prejudicirati mogućnost davanja količinskih rabata jer se novim čl. 6a stavak 7., isključuje bilo kakva mogućnost davanja rabata.

Pri pregovorima s prijevoznicima predstavnici HAC-a i ARZ-a koriste se floskulama o tome da oni nedavanjem rabata zapravo čine uslugu hrvatskim prijevoznicima jer bi iste rabate morali dati i stranim prijevoznicima. U protivnom bi to bila nedopuštena diskriminacija. To naravno nije istina jer i hrvatski prijevoznici načelno mogu koristiti količinske rabate npr. u Francuskoj, ali su Francuzi pravila o korištenju rabata prilagodili potrebama svojih prijevoznika. Naši pak koncesionari nemaju nikakvih domoljubnih osjećaja prema zaštiti interesa hrvatskih prijevoznika jer iste doživljavaju kao elementarnu nepogodu. Dakle, hrvatske prijevoznike u vlastitoj im zemlji monopolisti tretiraju kao nužno zlo. Stoga ne trebaju očekivati nikakve povoljne rezultate pregovora koji bi ih približili uvjetima rada njihovih europskih kolega.

Trenutačno u Hrvatskoj, prema Zakonu o sigurnosti prometa i Pravilniku o registraciji vozila, sva ‘teška’ teretna motorna vozila morala bi biti označena crvenim registracijskim pločicama (praksa je u posljednjih 10 godina bila drugačija, odnosno vozila su dobivala uobičajene registracijske pločice s crnim oznakama, a u prometnu i knjižicu vozila nisu upisivane tehničke mogućnosti vozila u pogledu najveće dopuštene mase i osovinskog opterećenja, već propisom dopuštena opterećenja). Ovakva praksa nije bila u skladu s propisima. Ako bi se dosljedno primjenjivale odredbe Zakona i Pravilnika, sva bi teška vozila (zbog svoje konstrukcije) trebala biti označena crvenim registracijskim pločicama, što znači da takve registracijske pločice gube svoj smisao jer se njima označavaju uobičajena cestovna vozila. Osim toga, crvene registracijske pločice mnogim prijevoznicima u međunarodnom prijevozu predstavljaju psihološku zapreku u susretu sa stranim carincima i policijom. S obzirom na to da je crvena boja upozorenja, opasnosti i slično, strana mjerodavna tijela posebno pregledavaju i posebno zadržavaju takva vozila, premda je riječ o sasvim uobičajenim cestovnim vozilima. Pojedine, nama zapadne države, nemaju praksu označavanja vozila crvenim registracijskim pločicama.

Crvene registracijske pločice nemaju smisla i zbog toga što svi proizvođači teških vozila svoja vozila konstruiraju i proizvode s povećanim vrijednostima najveće dopuštene mase i osovinskog opterećenja. Razlog takve konstrukcije je – sigurnost. Naime, znatno je bolje, odnosno sigurnije konstruirati i proizvesti vozilo čija pogonska osnovna pr. može izdržati 13 tona opterećenja premda je propisima dopušteno najveće opterećenje od 11,5 tona. ‘Višak’ opterećenja od 1,5 tona je ‘sigurnosni’ višak koji prijevoznik nikada ne smije iskoristiti na cesti (ne smije svoje vozilo opteretiti do 13 tona, već samo do propisom ograničenih 11,5 tona), ali je sa stajališta sigurnosti bolje da takvo vozilo ne bude iskorišteno do svojih najvećih tehničkih mogućnosti. Poseban problem je naplata pojedinih davanja koje se obraćunavaju na osnovi tehničkih podataka upisanih u prometne dokumente (godišnja cestarina, trajekti i sl.), ali ovo se mora mijenjati izmjenom drugih pravnih akata na osnovi kojih se provodi naplata ovih davanja. Promjenom navedenih pravnih akata vozila se više ne bi označavala crvenim registracijskim pločicama ako im je najveća dopuštena masa ili osovinsko opterećenje veće od propisanih vrijednosti.