Različite granice legalnosti

Primjereni konkretnoj kompaniji, kao i da su u skladu sa socijalnim i kulturološkim obilježjima zaposlenih. Važno je da uspostava sigurnosnih mehanizama ne bude nametnuta, nego nešto čije su nužnosti svjesni svi u poslovnom subjektu. Sigurnosni mehanizmi, da bi bili učinkoviti, jednostavno moraju biti dio uobičajenoga svakodnevnog ponašanja, odnosno sastavni dio poslovne kulture. Upravo zato svi mehanizmi trebaju biti formalizirani i uobičeni u formalni dokument te dostupni svim zaposlenicima. Upoznavanje zaposlenika sa sadržajem sigurnosne politike poslovnog subjekta zasigurno je jedan od elemenata izgradnje i jačanja sigurnosne kulture, a tako i etičnosti korporativne sigurnosti.

I u sklopu business intelligencea pitanjima etike posvećuje se posebna pozornost. Business intelligence jednostavno je funkcija koja nosi određene rizike. To nije samo pitanje njegova ne baš nerijetkog poistovjećivanja s poslovnom špijunažom. Zbog obilježja tržišta (otvorena i slobodna kompeticija i suradnja) nužno je da business intelligence ima i etičku dimenziju, odnosno da se pri prikupljanju poslovnih podataka i informacija upotrebljavaju ne samo legalna nego i etična sredstva. No suvremena praksa uvjerljivo dokazuje da je često vrlo teško povući granicu između legalnoga business intelligencea i nelegalne poslovne špijunaže.

U različitim industrijama postoje različite norme ponašanja, kompanije različito tumače granice legalnosti. Dodatno, različita kulturološka obilježja i pravna infrastruktura u državama pokazuju da nešto što se među jednim narodom ili u jednoj državi smatra neetičnim ili je nelegalno nema isto značenje i u drugim državama. Uostalom, etika i jest kulturološki konstrukt sadržajno različit u različitim kulturama. Upravo s ciljem jasnijeg razdvajanja granica legalnosti i etike, poslovna sigurnost postaje ključna tema.

Prikazano uvjerljivo dokazuje da je odnos business intelligencea i etike doista vrlo složen. BI nepobitno jest i etična profesija. No zbog specifičnosti postoji, a čini se da će i postojati, određeni skepticizam glede profesije, ako ni zbog čega dugog, onda zbog toga što je etika društveno-kulturni konstrukt koji u različitim kulturama ima različito značenje. Business intelligence je funkcija koja je konkurentska prednost kompanijama. Ona može biti konkurentna sama po sebi, a tako i biti konkurentska prednost kompanijama, jedino bude li nesporno i etična.

Primjena načela izbjegavanja tzv. negativnog publiciteta za sigurno je jedan od etičkih vodiča pri provedbi business intelligencea. Aktivnosti BI-ja, promatrano s etičkog aspekta, treba provoditi stalno imajući na umu, kao što to kaže Douglas Bernhardt, sljedeće pitanje: bi li kompaniji, njezinim poslovnim partnerima i klijentima bilo ugodno da se zbog određene negativnosti nade na naslovnoj stranici visokotiražnog uglednog poslovnog tjednika/dnevnika? Uostalom, profesionalnost ‘business intelligencea’ danas je nedvojbeno, ali budućnost te novoustanovljene profesije uvelike će odrediti njezina etičnost.

Neće se ukinuti sve carine. Ipak, bolna će točka, smatraju stručnjaci, biti poljoprivreda i način na koji će se nositi s još većim otvaranjem tržišta od dosadašnjega. Topčagić kaže da se pri pregovaranju o osjetljivim proizvodima, prije svega poljoprivrednima, vodilo računa da ih se zaštiti na pravi način. Tako se carine na te proizvode neće ukidati, nego će se zadržati do ulaska u EU – tvrdi on.

No prije nekoliko je dana Mladen Ivanić, zamjenik predsjedatelja Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, upozorio da bi sve to moglo biti veliki udarac na poljoprivredna gospodarstva u BiH. On smatra da se naša poljoprivreda neće moći nositi s postavljenim i nisu profunkcionirale u punom smislu – rekao je Ljubić.

Istaknuo je da će se nakon potpisivanja sporazuma s EU sniziti neke cijene i da će poljoprivredni strojevi biti jeftiniji jer će biti oslobođeni carina. Ističući da za izlazak na europsko tržište treba imati određenu količinu i dobru cijenu proizvoda, Ljubić je naveo da EU dopušta uvoz robe koja mu nije konkurencija i koja ne ugrožava sigurnost hrane na njegovu tržištu.

Naše količine ne mogu ugroziti proizvodnju iz EU. Poljoprivreda i proizvodnja hrane u EU se razvijaju 50 godina i u njih je uloženo mnogo novca, a sada je to područje podložno reviziji, što pokazuje koliko je osjetljivo. Bez stavljanja poljoprivrede na prvo mjesto i osiguranja strateškog položaja teško je govoriti o ozbiljnom razvoju, a kod nas to nikad nije napravljeno – rekao je Ljubić.

Istaknuo je da je za snažniji razvoj poljoprivrede u FBiH potrebno 300-tinjak milijuna konvertibilnih maraka, trogodišnji plan razvoja, ali i politička odluka da je to strateški važno. Rekao je da će se mnogo novca od prodaje telekoma u FBiH uložiti u poljoprivredu i uređenje zemljišta, ali i vodni sektor.

Nije isključeno da poljoprivrednici neće ponovo organizirati prosvjede. Uostalom, tvrde, to je njihovo demokratsko pravo. Ako u Nizozemskoj, primjerice, proizvođači mlijeka isprazne bazene za kupanje i napune ih mlijekom, a ostatak prolju po njivama, i poljoprivrednim se proizvođačima u BiH mora dati prostor da kažu što misle i da se pritom njihov prosvjed ne smatra udarom na vlast.

Pri tome poljoprivrednike najviše smetaju dvostruka mjerila. Primjerice, prije tri do četiri godine cijena goriva u BiH bila je 0,80 KM, a danas je nešto manja od tri marke i nema subvencioniranja cijene. S druge strane, kad je u Francuskoj poskupjelo gorivo 0,20 eura, cijela se Francuska digla na noge jer su prijevoznici blokirali ceste.

Vlaštenju cijenu za gorivo, koju BiH jedini nema, i ministarstvo poljoprivrede na državnoj razini, koje BiH također jedini nema. To je bio i jedan od uvjeta Europske unije da bi se uopće razmišljalo o potpisivanju pretpristupanja EU, no Bosna i Hercegovina nije ispunila taj uvjet, a Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ipak je potpisan.

Iz toga su poljoprivrednici zaključili da EU štiti svoje proizvođače i otvara si novo tržište, a njima neće donijeti ništa dobrog, što više, bit će to udar na bosanskohercegovačke proizvođače, koji su ionako pod pritiskom raznih davanja.

Takva razmišljanja poljoprivrednika Pejić potkrepljuje primjerom CEFTA-inog sporazuma potpisanog prije deset mjeseci, kad su poljoprivredni proizvođači upozoravali na njegove moguće negativne efekte. To se pokazalo točnim, jer u pet mjeseci njegove primjene poljoprivrednici imaju deficit od 500 milijuna KM u odnosu na proteklu godinu, više od 100 milijuna KM samo u prehrambenoj proizvodnji.

To se dogodilo zbog sporazuma sa samo osam zemalja u okruženju BiH i nešto razvijenijima, pa se bosanskohercegovački poljoprivrednici pitaju što će biti nakon potpisivanja sporazuma koji otvara granice s još 27 zemalja Europske unije sa snažno razvijenom poljoprivrednom proizvodnjom, u koju i danas ulažu 43 posto od cijelog proračuna EU, a iz proračuna BiH izdvaja se samo tri posto.

Rješenje je, smatra Pejić, napraviti ugovore ili sporazume kojima će se zaštititi domaći proizvođač. Ako se to ne napravi, on misli da će se za tri do četiri godine, kad će BiH pristupiti EU, potpuno ugasiti domaća proizvodnja jer će tada Bruxelles određivati kolike će biti parcele i vinogradi u BiH, koliko će biti sadnica i grla stoke.

Dakle, ne uspostave li se mehanizmi koji će zaštititi domaću proizvodnju, ponovit će se ono što se dogodilo s CEFTA-om. A tada će profitirati samo uvozni lobiji. Dobro će živjeti i zaradivati petstotinjak ljudi i uz njih će još otprilike dvije tisuće dobro živjeti.

Carinska davanja treba ukinuti, ali valja i voditi računa o svojim građanima, gledati što rade druge države u okruženju i samo to isto primijeniti i kod nas, misli Miro Pejić.

Ogorčenju poljoprivrednih proizvođača suprotstavljaju se stručnjaci tvrdnjom da građane BiH ne treba plašiti Sporazumom, nego se vlasti moraju potruditi da ga iskoriste kao šansu za vlastiti razvoj. No naglašavaju i da BiH nedostaje dobra razvojna gospodarska strategija i da bi to mogao biti problem.

Naglašavaju da sporazum podrazumijeva fer konkurenciju, što će u konačnici osigurati potrošačima da dobiju kvalitetnije i jeftinije proizvode. Naglašavaju da se treba bojati sporosti i nesposobnosti domaćih vlasti u uspostavljanju nužnih certifikacijskih i akreditacijskih institucija čije je nepostojanje, smatraju, jedna od većih zapreka izvozu u EU.