Home / Financije / ‘Sve’ je jeftino, ali bojeći se kataklizme, ništa ne kupujem

‘Sve’ je jeftino, ali bojeći se kataklizme, ništa ne kupujem

Iako su analitičari predviđali da će kreditna kriza vrhunac dosegnuti ovog ljeta, sada kažu da će to biti iduće godine. Reklo bi se da nitko ne zna koliko je smeća po bankama…

Nakon što je Hrvatska nesretno izgubila na Euru, nogomet je na dnevnom redu izdržao samo pola ‘dana poslije’, to jest vikenda poslije. Već u njegovoj drugoj polovici, u dvjema mojim kvartovskim birtijama stvarnost je opet pobjeđivala udaranje brige na veselje. Stotinjak milijuna eura potrošenih na putovanja na utakmice nedostajat će za koješta, a za početak tema je bila benzin. Zašto raste cijena nafta?

  • A što bi ti učinio da kontroliraš izvore nafta? Sva nafta je tvoja, cijelom svijetu potrebna je više nego ikad, a imaš i vojsku, pa ti je taj svijet ne može oteti. Bi li i ti naftu prodavao pošto hoćeš? – pitao sam Susjeda.

  • Pa, da je moja šapa na nafti i da mi je nitko ne može oteti, prodavao bih je pošto ja hoću – grohotom se nasmijao Susjed.

  • Eto, mislim da zato raste cijena nafta, pa onda i cijena benzina…

Zapravo, aktualna naftna kriza podsjeća me na scenu iz dokumentarca. Kraljevi životinja, lavovi, praćakaju se na pojilu. Prilaze žedni nosorozi. Lavovi ne ‘trzaju’. Postaje napeto. Sukobe li se s nosorozima, lavovi će pobijediti. Međutim, ne odu li s pojilišta, bit će žrtava na obje strane. Ne puste li nosoroge da piju, ovi će ih morati napasti, jer će umrijeti od žedi. Na kraju, dostojanstveno kako samo kraljevi životinja mogu, polako, s noge na nogu, lavovi odlaze s pojilišta. Ali, kaže narator u dokumentarcu, nitko nije dostojanstven kao nosorog koji je upravo otjerao lava s pojilišta…

Lavovi se, možda samo onih sedam Engdahlovih ‘sestara’, kupaju u nafti i izgleda da na njenu cijenu paze tek toliko da sami ne pretrpe žrtve. Možda su samo izvadili iz zemlje manje nego što svijetu treba, a možda su izvadili sasvim dovoljno, pa špekulantski kupujući recimo trećinu potreba nabildali cijenu i pustili da panika odradi ostalo…

Dalje, iako su analitičari predviđali da će kreditna kriza vrhunac doseći ovog ljeta, sad kažu da će to biti iduće godine. Reklo bi se da nitko ne zna koliko je smeća po bankama. Zato sam, ma koliko mi srce htjelo da onaj Škot govori gluposti, pripremio gotovine u iznosu mog ‘margin’ kredita. Više zato što mislim da će mi taj novac trebati, nego ‘zlu ne trebalo’.

Gledam odnos potražnje i ponude, i ne sluti na dobro. Omjeri su od jedan prema tri do jedan prema deset. Istina, ljudi se sve teže i teže odvajaju od dionica, ali nakon nekoliko dana iščekivanja što će biti ipak su opet počeli prodavati jeftino. Moja je procjena da će do kraja godine, a možda i do kraja iduće godine, još mnogoogi igrači ipak odustati i riješiti se svojih papira. Još ako im veliki igrači jače udarivši po bidu malo olakšaju odluku… A joj! Pojedinac je nezgodan, čudljiv, teško je predvidjeti što će učiniti, ali u masu se uvijek možeš pouzdati. Malo jače udaranje po bidu, i nema nas nigdje! Možda Zagreb zamre baš kao Bratislava.

Da, mnoge dionice doista su jeftine, ali čekam. Ipak je na tržištu manje novca nego dionica, pa koliko mi prihodi od redovnog poslovanja dopuštaju – skupljam gotovinu. Nadajući se blagom rastu cijena ili bar ravnoj crti grafa indeksa, ne isključujem ni mogućnost općeg potopa, gotovo kataklizme. Hoću reći, poznavajući ljudsku prirodu ne isključujem ni mogućnost teškog stradanja čak i ljudi koji su, ma koliko to bilo fundamentalno opravdano, nedavno uzeli ‘margin’ na Cro-bexu 3.200 bodova. Zato čekam.

U teškim vremenima dao sam svoj maali doprinos hrvatskoj ekonomiji. Iako me je srce vuklo na utakmice, nisam petstotinjak eura iznio iz domovine i potrošio ih u inozemstvu. Umjesto toga sam kupio pet stručnih knjiga, koje ću uskoro i pročitati, a tugu sam umjesto u Beču s prijateljima malim ulagačima utapao u Istri.