Zaštititi domaću proizvodnju

Nije isključeno da poljoprivrednici neće ponovo organizirati prosvjede. Uostalom, tvrde, to je njihovo demokratsko pravo. Ako u Nizozemskoj, primjerice, proizvođači mlijeka isprazne baze za kupanje i napune ih mlijekom, a ostatak prolju po njivama, i poljoprivrednim se proizvođačima u BiH mora dati prostor da kažu što misle i da se pritom njihov prosvjed ne smatra udarom na vlast. Pri tome poljoprivrednike najviše smetaju dvostruka mjerila. Primjerice, prije tri do četiri godine cijena goriva u BiH bila je 0,80 KM, a danas je nešto manja od tri marke i ne-ma subvencioniranja cijene. S druge strane, kad je u Francuskoj poskupjelo gorivo 0,20 eura, cijela se Francuska digla na noge jer su prijevoznici blokirali ceste.

Vlaštenju cijenu za gorivo, koju BiH jedini nema, i ministarstvo poljoprivrede na državnoj razini, koje BiH također jedini nema. To je bio i jedan od uvjeta Europske unije da bi se uopće razmišljalo o potpisivanju pretpristupanja EU, no Bosna i Hercegovina nije ispunila taj uvjet, a Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ipak je potpisan. Iz toga su poljoprivrednici zaključili da EU štiti svoje proizvođače i otvara si novo tržište, a njima neće donijeti ništa dobrog, što više, bit će to udar na bosanskohercegovačke proizvođače, koji su ionako pod teretom raznih davanja.

Takva razmišljanja poljoprivrednika Pejić potkrepljuje primjerom CEFTA-inog sporazuma potpisanog prije deset mjeseci, kad su poljoprivredni proizvođači upozoravali na njegove moguće negativne efekte. To se pokazalo točnim, jer u pet mjeseci njegove primjene poljoprivrednici imaju deficit od 500 milijuna KM u odnosu na proteklu godinu, više od 100 milijuna KM samo u prehrambenoj proizvodnji. To se dogodilo zbog sporazuma sa samo osam zemalja u okruženju BiH i nešto razvijenijima, pa se bosanskohercegovački poljoprivrednici pitaju što će biti nakon potpisivanja sporazuma koji otvara granice s još 27 zemalja Europske unije sa snažno razvijenom poljoprivrednom proizvodnjom, u koju i danas ulažu 43 posto od cijelog proračuna EU, a iz proračuna BiH izdvaja se samo tri posto.

Rješenje je, smatra Pejić, napraviti ugovore ili sporazume kojima će se zaštititi domaći proizvođač. Ako se to ne napravi, on misli da će se za tri do četiri godine, kad će BiH pristupiti EU, potpuno ugasiti domaća proizvodnja jer će tada Bruxelles određivati kolike će biti parcele i vinogradi u BiH, koliko će biti sadnica i grla stoke. Dakle, ne uspostave li se mehanizmi koji će zaštititi domaću proizvodnju, ponovit će se ono što se dogodilo s CEFTA-om.

A tada će profitirati samo uvoznici lobi. Dobro će živjeti i zaradivati petstotinjak ljudi i uz njih će još otprilike dvije tisuće dobro živjeti. Carinska davanja treba ukinuti, ali valja i voditi računa o svojim građanima, gledati što rade druge države u okruženju i samo to isto primijeniti i kod nas, misli Miro Pejić.

Ogorčenju poljoprivrednih proizvođača suprotstavljaju se stručnjaci tvrdnjom da građane BiH ne treba plašiti Sporazumom, nego se vlasti moraju potruditi da ga iskoriste kao šansu za vlastiti razvoj. No naglašavaju i da BiH nedostaje dobra razvojna gospodarska strategija i da bi to mogao biti problem. Ističu da sporazum podrazumijeva fer konkurenciju, što će u konačnici osigurati potrošačima da dobiju kvalitetnije i jeftinije proizvode. Naglašavaju da se treba bojati sporosti i nesposobnosti domaćih vlasti u uspostavljanju nužnih certifikacijskih i akreditacijskih institucija čije je nepostojanje, smatraju, jedna od većih zapreka izvozu u EU.